'Planine' je serijal koji je mnoge gledatelje iz dnevnih boravaka izveo na staze: kroz priče ljudi o vrhovima širom Hrvatske otkriva kako planina smiruje buku, puni baterije, ali i uči strpljenju. Od Premužićeve staze i Risnjaka do Biokova i Dinare, svaka epizoda spaja putopis i introspekciju: hod se pretvara u malu lekciju o sebi, a vidici u podsjetnik koliko smo zapravo – mali. Zbog spoja avanture, karaktera i šarma serijal je postao ulaznica u taj svijet i onima koji nikad nisu navukli gojzerice.

Prekaljene HTV-ove snage Maja Tokić i Nataša Kraljević Kolbas za tportal govore o trenucima koji su promijenili odnos ljudi prema planini, o sigurnosnim kompromisima, o 'vakulićima' i čemu ih je naučilo planinsko vrijeme te o tome zašto ovaj serijal, spajajući avanturu, karakter i prirodu, i njih same neprestano vraća na staze.

Treća sezona prvi put u fokus stavlja neplaninare. Kako to da ste se odlučili na taj zaokret i jeste li zadovoljne time kako je sve odrađeno?

NATAŠA KRALJEVIĆ KOLBAS: Nakon dvije uspješne sezone, u kojima su u serijalu 'Planine' glavni protagonisti bili planinari, zaljubljenici u planine i prirodu, u trećoj sezoni odlučile smo se na promjenu: naši protagonisti ne planinare, ne provode svaki trenutak u prirodi i, općenito, možemo reći da im je odlazak u planinu – izazov. Vole je izdaleka, do omiljenog izletišta dovezu se autom i, općenito, više su osobe s asfalta nego iz šume. Svakog smo protagonista odlučile suočiti s nekim izazovom – neki su imali lakšu, neki težu stazu, a neki su spavali u šatoru i skloništu dok su se neki verali po stijenama, no temeljni izazov je planinarenje. Svima je to izlazak iz zone komfora.

Izazov nije bio samo fizički. Da bi svladali određeni zahtjev, moraju se oznojiti, pomučiti, suočiti se sa svojim dvojbama, strahovima, vidjeti sebe i svijet iz druge perspektive.

Nekad se jednostavno treba upustiti u pustolovinu

Zanimljivo je da su svi odmah pristali na izazov, bez obzira na to što smo im jasno dale do znanja da se u našem serijalu 'stvarno hoda', da nema 'fejkanja', da se može dogoditi da se ne uspiju popeti na vrh ili da putem naiđemo na određene teškoće, ali da se 'sve snima, pa kako bude'. U tome smislu serijal se ne razlikuje od prethodnih sezona, ali smo u ovoj znale da je putem sve moguće. Jer nije isto ako se na planinu penje iskusan planinar ili osoba koja nikad nije navukla gojzerice. Upozoravale smo ih na ono što ih čeka i kako da se opreme, no nekad se jednostavno treba upustiti u pustolovinu. Mario Petreković, koji je prohodao 60-ak kilometara po Velebitu, rekao nam je: 'Bolje da ne znam previše jer pitanje je bih li krenuo s vama da sve znam.' Tako da smo na neki način bile spremne na sve. Ipak, ispalo je da su svi protagonisti prošli svoju stazu i na koncu bili zadovoljni svojim uspjehom.

Kako ste birali protagoniste i njihove vrhove – što je presudilo: osobne priče, fizička spremnost ili simbolika planine?

Tražile smo poznate osobe koje su bile spremne na taj izazov. Naravno, i da se u nekom smislu izazovi razlikuju. Tako smo našeg stand up komičara Gorana Vinčića Vinču, Slavonca koji voli ravnicu i nije u fizičkoj kondiciji jer posljednjih godina mnogo radi, snimale na Papuku, gdje i nema nekih napornih staza. No skijaš Natko Zrnčić Dim, koji bi se mogao popeti na svaki vrh, prihvatio je izazov i poletio paraglajderom. Zapanjio nas je spretnošću i snalažljivošću i čini se da smo ga potakle da pronađe novi hobi.

Književnik Damir Karakaš odrastao je u Lici, ali se nikad nije popeo na Velebit, a na naš nagovor uzverao se na Bačić kuk. Voditeljica Karmela Vukov Colić skupila je veselu žensku ekipu i krenula na Klek. Mario Petreković, voditelj i komičar, upustio se u ludu pustolovinu i krenuo na Highlander te prohodao čak 59 kilometara po Velebitu. Mihovil Španja, paraolimpijac, naš najtrofejniji sportaš, prihvatio je izazov i na štakama se popeo na Sniježnicu.

'Gurali smo ponekad i sebe iznad naših granica'

Moram priznati da sam najviše strepila kako će se paraolimpijac Španja, naš najuspješniji sportaš, popeti na štakama na Sniježnicu. Dakle riječ je o vrhu od 1234 metra nadmorske visine iznad Konavoskog polja. Kada smo mu predložile da planinari s nama, prvo sam mislila da ćemo ići na neko lakše brdo, no on je sam predložio Sniježnicu, najviši vrh svoga kraja. Moram priznati da nisam bila mirna dok se nismo spustili jer je staza kamena, lako se pokliznuti, posebice kada smo se spuštali, a mrak je već pao. No Miha je sportaš, borac i kada si nešto zacrta, u tome mora uspjeti.

Koliko se dramaturgija razlikuje kad junaci prvi put kroče na planinu u odnosu na ranije sezone s iskusnim planinarima?

MAJA TOKIĆ: S iskusnim planinarima otkivali smo planinarske staze i čari planine, ali smo ponekad gurali i sebe iznad naših granica. Sjećam se kako bismo nerijetko odabirali teže i zahtjevnije staze jer je svima bio potreban izazov. Na Grobničke Alpe nismo htjeli laganim stazama preko livada, već jednom od najtežih, kroz kanjon Mudnu dol. Uspon je na nekim mjestima bio uz pomoć sajli i klinova, a malo i pomoću užadi i balvana, i trajao je satima. Tonac je tad obećao, ako preživi, da neće više s nama nikamo. Naravno, snimao je i u ovoj sezoni. Biokovo je također bilo jako zahtjevno: penjali smo se sa sjeverne strane, iz Zagvozda, satima oštro uzbrdo. Bilo je i snijega i leda i proklizavanja. Jednog su snimatelja, kojem je to bilo prvo i zadnje snimanje s nama, 'slomili' grčevi i morao je odustati. Srećom, drugi obara sve planinarske i trkačke rekorde. Išli smo korak po korak te doživjeli i sjeverne i južne staze prekrasnog zimskog Biokova.

Petreković je prošao najdužu stazu

Kad neplaninar prvi put stavi ruksak i krene, koja se pogrešna očekivanja najčešće pokažu već u prvom satu uspona?

Nisu ni svjesni koliko je naporno, osobito ako na samom početku staza krene oštro uzbrdo. Često im dođe da odustanu, ali onda ipak proradi inat i kažu da se neće predati. Bez obzira koliko puta mi rekle što je nužno imati u ruksaku, a bez čega se ipak može, u prvom satu uspona mnogi zažale što su ponijeli previše odjeće, hrane, razne tekućine i sasvim nepotrebnog kuhinjskog pribora.

Kako ste rješavali krize motivacije na stazi – humorom, pauzama, promjenama tempa?

Protagonistima obećamo 'brda i doline', a dobiju samo 'brda'. (smijeh) Svi su imali krize. Najefikasnija je klasična planinarska motivacija 'imamo još samo 15 minuta', što je dakako laž, jer uvijek treba hodati puno duže… Vinča je svako malo morao stati i prezalogajiti, hrana mu je bila najbolja motivacija, a Petreković, koji je zapravo prošao najdužu stazu, baš suprotno – nije želio stati jer se bojao kako će onda nastaviti dalje, pa mu se činilo da je najbolje biti stalno u istom ritmu hoda. Damir Karakaš, koji je odrastao u Lici, a nikad nije bio na Velebitu, nije mogao vjerovati da se uspeo na Bačić kuk, no uz njega su bila dva iskusna momka iz HGSS-a, njegovi Ličani na koje se mogao osloniti.

Što biste rekli, koji je trenutak najviše promijenio nečiji odnos prema planini?

Uz sav znoj, muku i strah, svi su na kraju bili zadovoljni što su stigli do kraja i uspeli se na vrh. Ne mogu reći da su odlučili da će ubuduće planinariti, ali su osjetili ljepotu planine i pomaknuli svoje granice. Ili su jednostavno shvatili da su proveli ugodno vrijeme hodajući i družeći se s našom ekipom i da će se jednom vratiti planini. Nekima su to bile najduže šetnje u životu.

U planini nema pretvaranja

A što ste vi naučile o planinama i sebi radeći na serijalu?

Serijal 'Planine' jedan je od najljepših projekata na kojem smo radile. U njemu se spojilo sve što volimo, kako živimo i u što vjerujemo. Upoznale smo divne ljude kojima je planina prirodno okruženje. To su mahom zanimljivi, jednostavni, mudri i mirni ljudi, lišeni nepotrebnih stvari i misli što zaglušuju. Ne treba im ni status, ni diploma, ni politička knjižica, samo zdrav razum koji zna 'slušati' prirodu. U planini nema pretvaranja, brzo te ogoli. Tamo sve dijeliš, i hranu i piće, ali još važnije – i emocije. Bilo je toliko prekrasnih uspona u tri sezone, nezaboravnih vidika, neočekivanih susreta s raznim životinjama, konjima, pa čak i s medvjedima. I uvijek nas iznova preplavi ushit dolaska na vrh, osjećaj sebe na planini, u hodu, u tišini. Neprocjenjivo!

Kakav je bio protokol sigurnosti: procjena staza, meteorološki monitoring, prva pomoć, zalihe vode i hrane?

Većinu staza Nataša i ja već smo prošle pa smo mogle procijeniti koliko su zahtjevne, no nikad nismo potpuno sigurne koliko je to izazovno našim protagonistima i kakva im je kondicija.

Na stalnoj smo vezi s Vakulom, osobito prije odlaska na teren, jer se vrijeme u planini jako brzo mijenja. Puno puta smo imali sreću, ali bilo je na nekim terenima i leda, i snijega, i bure, i juga, i jake kiše, pod kojom smo satima hodali jer nije bilo zaklona. Sad već imamo dosta utakmica u nogama pa nikad nismo ostali bez hrane, vode i tople odjeće. Svi sve na planini dijele.

Karmela je slomila ruku na Kleku. Što se dogodilo i kako ste u hodu prilagodili plan?

Nezgode se vrlo često dogode kada mislimo da smo na sigurnom. Tako je Karmela pala kada je već bila vrlo blizu planinarskog doma. No kako je ona primjer pozitive, nakon prvotnog šoka odmah je krenula zbijati šale na svoj račun. Malo smo promijenili plan snimanja i scenarij te završili na Hitnoj u Ogulinu. No nećemo otkrivati sve detalje, neka gledatelji pričekaju tu epizodu.

Na Highlanderu ste dnevno hodali i snimali 10-12 sati – kako logistički izgleda takav dan (tim, oprema, baterije, backup)?

Highlander je zasigurno bio najnaporniji teren koji smo prehodali. Išli smo na trodnevnu rutu od 53 kilometra, ali smartphone kaže da smo prešli 59 kilometara. To je staza od Baških Oštarija, kroz Ramino korito, do nekadašnje vojne baze Panos, zatim preko predivnog Stapa do Velikog Rujna, pa do kanjona Paklenice i Starigrada. Dnevno smo prelazili između 16 i 22 kilometra s visinskom razlikom od 1000 metara. Gore pa dolje cijeli dan i taman kad ti je dosta svega, netko kaže da smo tek na pola puta i da nas čeka još pet, šest sati hoda. Ali svako malo te planina nagradi nekim prekrasnim vidicima ili kamenim galerijama. Sve je to prehodao i naš glavni protagonist Mario Petreković sa zavijenim koljenom, koje je do sada operirao više puta, i da ga manje boli stalno je valjao fore. Organizacijski tim Highlandera uskočio nam je logistički i u kampu su nam osigurali punjenje baterija i prijevoz svih šatora ekipe 'Planina'.

Koji je kompromis bio najteži – onaj između atraktivnog kadra i sigurnosnog 'ne može'?

Naša je ekipa vrlo iskusna. Snimatelji Miran Krčadinac Flock, Marjan Živić i Petar Janjić, tonski snimatelji Jan Galić, Saša Rajković i Niko Gulin te snimatelji dronom Mario Maslov i Stjepan Tomić prošli su s nama tri sezone i znaju kako izgleda penjanje i snimanje. Nekad smo se više brinule o njima nego o našim protagonistima jer bi naši dečki snimali verući se preko stijena, a hodajući unatrag, tražeći najbolji kadar, ne bi uvijek gledali ispred sebe… Istodobno, čini mi se da bi u kriznim trenucima baš oni bili najbolja inspiracija našim protagonistima, jer kada bi vidjeli kako oni strpljivo planinare i rade, i naši protagonisti nastavili bi hodati. Jer kako kukati kada uz tebe skakuće ekipa koja tegli ne samo ruksak, već i svu opremu. I kad završimo s planinarenjem, oni i dalje snimaju podizanje šatora, pripremu večere, druženje uz logorsku vatru, sve do odlaska na počinak. Nakon svih terena slijedi višemjesečna montaža s Igorom Roksandićem, kojeg smo uspjele 'zaraziti', pa je nakon svake montirane epizode krenuo i sam istraživati planine.