Nicka Cavea su zadnjih godina zadesile dvije obiteljske tragedije. Godine 2015. 15-godišnji Arthur preminuo je nakon što je prvi put uzeo LSD i pao s litice u blizini svoje kuće u Brightonu. Godine 2022. u Melbourneu je umro 31-godišnji Jethro, koji je bolovao od šizofrenije. Smrt i tuga obavili su sav Caveov rad, a utjehu pronalazi u keramici.

Cave je studirao umjetnost u Melbourneu sredinom 70-ih prije nego što je izbačen s studija. Smatra da je bio previše fasciniran temom za svoje dobro. Provodio je sve svoje vrijeme razgovarajući o umjetnosti sa starijim učenicima i nije nalazio vremena za pravi posao. Sada nadoknađuje izgubljeno vrijeme. Počeo je raditi na dan kada mu je umrla majka Dawn: 'Supruga Susie me natjerala. Rekla je: 'Dođi tamo i radi svoj posao'.'

'Pokušavam upotrijebiti umjetnost da pobjegnem od određenih osjećaja i tuge. Ono što pokušavam reći je da su ti gubici samo uključeni u umjetnički tijek i da se kreću u smjeru koji je izvan sposobnosti obuzdavanja. Keramika je priča o krivnji čovjeka zbog gubitka djeteta, a bavim se time na način na koji nisam baš uspio s glazbom. To se dogodilo bez ikakve namjere', objasnio je glazbenik za The Guardian.

Na pitanje osjeća li se krivim za smrt svojih sinova kaže da mislim da je to nešto što ljudi koji izgube djecu osjećaju bez obzira na situaciju. 'Jednostavno zato što jedina stvar koju trebate učiniti je ne dopustiti da vam djeca umru. Jedina stvar koju biste trebali učiniti je zaštititi svoju djecu', poručio je. Osjeća li se krivim jer je u Arthurovu smrt umiješana droga?

'Neke stvari su u našem DNK, naslijeđene su. Ne želim stvarati nikakve pretpostavke o Arthuru, koji je bio samo dječak. Na temeljnoj razini, protiv prirode je pokapati svoju djecu. I ne može a da ne bude osjećaja krivnje', iskren je glazbenik. Cave vjeruje da iz svojih gubitaka izlazi kao drugi čovjek. Ubrzo nakon Arthurove smrti, obitelj se na nekoliko godina preselila u Los Angeles.

O smrti Arthura se naširoko pisalo, ali Cave kaže da je to na kraju ispalo pozitivno. 'Bio sam prisiljen javno tugovati i to je bilo od pomoći. Ta pozornost i osjećaj zajedništva bili su mi od velike pomoći. Mislim da su ljudi obično sami s ovakvim stvarima. Susie je upoznala nekoga čiji je sin umro prije sedam godina, a još uvijek o tome nije razgovarala sa svojim mužem. Takvi ljudi su potpuno sami i možda puni bijesa. Tako da ne mogu ignorirati činjenicu da sam u tom pogledu bio u iznimno privilegiranom položaju', smatra glazbenik.

Cave kaže da je način na koji se promijenio taj da više cijeni život. 'Moja djeca bi htjela da uživam ​​u svom životu. Mislim da sada imam mekši odnos prema svijetu', priznaje. Nije da u njegovom svijetu ima više radosti nego što je bilo, daleko od toga. Ali kada dođe, obično je intenzivnije.

'Radost je nešto što neočekivano i šokantno iskače iz razumijevanja gubitka i patnje. Takvi smo Susie i ja. To ni na koji način ne znači da nismo pogođeni ili da smo smrt nekako preboljeli. Iz temelja ste se promijenili. Kada se ponovno sastavite, druga ste osoba. Svijet se čini smislenijim', opisao je. Zna da se mnogi ljudi neće složiti s njim zbog ovakvog stava. 'Ljudi, osobito majke, govore: 'Kako se usuđuješ sugerirati da je radost uključena u bilo što od ovoga?' Ljudi su tako ljuti i imaju puno pravo biti bijesni', izjavio je.

Kada govori o svom užasnom gubitku, također zna da je imao sreće. Ne samo da je u svom radu mogao izraziti svoju tugu, već je to hranilo i njegovu kreativnost. Čak i kad je bio najtužniji, smatrao je to katarzičnim. 'Stvaranje umjetnosti je samo po sebi veliki izraz radosti i optimizma, po mom mišljenju. Zato nam treba. Glazba, umjetnost, podsjećaju nas na našu temeljnu sposobnost da stvaramo lijepe stvari od s*anja života. Čak i kad radim keramički rad The Devil Kills His First Child, nisam depresivan, mislim: 'Vau! Pogledaj glavu!' To je radosno zanimanje, bez obzira na sve. A kad pjevam vrlo tužnu pjesmu, to ne znači da sam iznutra tužan', objasnio je.