Povodom velikog jubileja i dokumentarnog filma 'I tako počinje povijest', u kojem se kamera prvi put ozbiljnije okreće najvjernijim gledateljima, za tportal smo razgovarali s urednikom 'TV kalendara', povjesničarom i redateljem Leonom Rizmaulom.

Otkriva kako danas izgleda stroj koji svakog dana isporučuje novu epizodu, zašto je emisija istovremeno arhiv i 'najdraži profesor povijesti', koliko je teško uskladiti strogu faktografiju s formatom od nekoliko minuta te zašto vjeruje da 'TV kalendar', unatoč digitalnom dobu i TikToku, još dugo neće ostati samo nostalgična fusnota u povijesti televizije.

Kako je nastala ideja da se povodom 50. obljetnice 'TV kalendara' snimi dokumentarni film?

'TV kalendar' je emisija koja se bavi obljetnicama. U kategorizaciji obljetnica okruglima i najvećima smatraju se 10., 50. i 100. Ovo je bila generacijska prilika sadašnjim djelatnicima da ostave svoj pečat u povijesti o tome kako je 'Kalendar' izgledao kada je napunio pedesetu. Osim njega, ne postoji televizijska emisija koja se emitira svaki dan od 1976. godine. Čak ni središnji Dnevnik nije išao baš svaki dan! Do 50. rođendana otprilike će sakupiti dvadeset tisuća premijernih emitiranja.

Prije dvadeset godina sudjelovao sam (u svojstvu scenarista i redatelja) u produkciji obljetničarskog dokumentarca u povodu 30. godišnjice 'TV kalendara'. Bio je to klasični dokumentarac u maniri 'Televizije o televiziji', u kojem je ispričana priča o nastanku i razvoju 'Kalendara'. Glavnu narativnu priču nosio je tadašnji urednik Obrad Kosovac i mislim da danas nema smisla imati sličan pristup. Prošle godine smo, u povodu Obradove smrti, pustili taj film i poslije dugo vremena sam ga pogledao. Mislim da je odlično zabilježio taj trenutak u kalendarskoj povijesti, ali i 2006. godinu na HRT-u. Obrada i Fuče više nema i drago mi je da smo ih tada ovjekovječili.

Šaroliko gledateljstvo

Što vam je od početka bio cilj - ispričati povijest emisije ili pokazati koliko je 'TV kalendar' važan svojim gledateljima?

Definitivno ovo drugo. Priču o nastanku 'Kalendara' snimili smo već prije dvadeset godina. Gledateljima bi sigurno bilo manje zanimljivo gledati mene kako prepričavam već ispričanu priču. Naš film o gledateljima izrazito je suvremen i bilježi 2026. godinu u našem medijskom prostoru. Osobno sam se objektivizirao iz te priče. Prepustio sam redateljsku palicu Beli Bračko-Milešević neka ona sagradi most između gledatelja i emisije. I ona je to napravila iznad svih očekivanja.

U ovaj eksperiment ušli smo svjesni sam da nam je publika sve starija i da se proporcionalno smanjuje kako se smanjuje interes šire populacije za televiziju. Rezultat nas je ugodno iznenadio jer nam je gledateljstvo ustvari vrlo šaroliko. A emisija vitalnija i zdravija nego sam ja mislio.

'TV kalendar' je jedinstvena emisija u svjetskim razmjerima, s pedeset godina kontinuiteta. Što je, po vama, njegova tajna dugovječnosti?

Zbilja sam iznenađen da u takvom obliku ne postoji slična emisija s tolikom tradicijom. Možda i postoji, samo je mi nismo otkrili. U svakom slučaju, zasluga je to svih radnika i suradnika u ovih pola stoljeća. Kako je moja odgovornost kao glavnog urednika najveća, jednako su i zasluge najveće. Ovdje moram spomenuti i mog prethodnika, kolegu Vladimira Brnardića, jer smo samo nas četvorica sjedila u ovom ponekad vrućem i nezahvalnom stolcu. Valja i zahvaliti svim upravama Televizije Zagreb i HRT-a, jer 'TV kalendar' je emisija koja ima svoj budžet. I na kraju definitivno nije floskula to da se tajna našeg uspjeha krije u činjenici da su nam gledatelji vjerni, što vidimo u podacima o gledanosti.

O tome smo snimili dokumentarni film koji je povod ovome razgovoru.

Napisao više od dvije tisuće priloga

Mnogi imaju pogrešnu predodžbu da je taj posao jednostavan i da stalno vrtite iste priloge, što nije točno. Koliko se svaki dan razlikuje od istoga dana prethodne godine?

Tijekom promocije dokumentarnog filma 'I tako počinje povijest' smislili smo slogan: 'TV kalendar' nije nikad gotov ni definiran, uvijek se mora dopunjavati novim materijalima i omogućivati onima koji ne znaju da nauče, a onima koji znaju da provjere svoje znanje.

Emisija se sastoji od pet priloga i rubrike 'Ukratko' sa šest kratkih 'portret sličica'. Ako moram procijeniti koliko se prosječno razlikuje isti datum u odnosu na prošlu godinu, to je otprilike 85 posto, što ne znači da se proizvodi tako puno potpuno novog sadržaja, nego da mi imamo vrlo bogatu arhivu. U našoj bazi za svaki dan imamo između dvadeset i trideset pripremljenih priloga, još toliko 'sličica' i još toliko potencijalnih tema koje bismo mogli raditi prvi put. Potpuno novih priloga radimo, isto otprilike, tridesetak mjesečno, jednom dnevno.

Jedna od čestih pohvala je da je 'TV kalendar' 'najdraži profesor povijesti'. Kako balansirate između popularnog, 'pitkog' pristupa i stroge faktografije da emisija ostane i gledljiva i vjerodostojna?

Riječ je o zanatu. Smo svi mi školovani na društvenim fakultetima, a ja sam završio znanstveni smjer povijesti. Ali pišemo medijski popularne tekstove. Nema prostora ni potrebe isticati fusnote, jer zadaća nam je složiti videopriču koja je jednako privlačna akademiku i djetetu u osnovnoj školi. Meni i mojim novinarima je lako sažeti nečiji život u dvije minute teksta jer svi imamo jako puno iskustva u ovakvoj formi. Osobno sam napisao više od dvije tisuće priloga. Naravno da je teško objasniti, recimo, Dan državnosti i što se sve s njim događalo u ovoj našoj relativno kratkoj povijesti, ali s vremenom naučiš prepoznavati koji su elementi nečijeg života bitni. Drugi, vrlo važan, aspekt odnosi se na vizualni identitet priloga. Zato ćete primijetiti da se u emisiji obrađuje puno više slikara i arhitekata nego, recimo, književnika ili filozofa. Naravno, značajno je lakše pronaći dvadesetak kadrova kojima ćete ilustrirati, recimo Borisa Magaša, autora poljudskog stadiona, nego hrvatskog filozofa Franu Petrića. K tome svaki novinar ima svoj stil i afinitete. Kako u odabiru tema, tako i u načinu iznošenja priče. Naši vjerni gledatelji mogu prepoznati kad prilog napravi npr. novinarka Renata Labaš jer su njezini prilozi uvijek okrenuti manje poznatim aspektima. Ona ne nabraja koje je nagrade netko dobio ili škole završio, ona napiše ovakav tekst: 'Vladar pozornice i ljubimac obćinstva, čovjek koji je živio kazalište, Josip Freudenreich, pridružio se plejadi onih koji su sve uložili u hrvatsko društvo, a ono ga je obezvrijedilo i ignoriralo.'

Tijekom godina dogodile su se i pokoje pogreške. Kako se nosite s tim trenucima i profesionalno i ljudski u emisiji koja se ipak doživljava kao 'arhiva koja ne smije pogriješiti'?

Dug je put i kroz puno ruku prođe svaka informacija od baze podataka do servera za emitiranje. Vrlo je teško objasniti na koliko je sve načina moguće proizvesti grešku u emisiji u kojoj svakodnevno vrtite toliku količinu podataka. Postoje gledatelji koje ne zadovoljava 'skoro dobro', nego samo perfektno. S mnogima sam i u redovitoj prepisci preko maila. Nije mi nikad naporno završiti mail zahvalom što nam se javljaju i pozivom da ponovo jave kad nešto primijete.

To je upravo jedan od razloga zbog kojih smo dokumentarac posvetili gledateljima, a nekolicinu sam upoznao uživo. Osobno mi je to bio najdraži dio procesa nastanka našeg dokumentarca, jer naši najčešći kritičari su ljudi koji puno svog slobodnog vremena ulože u analizu naše emisije. Svaki podatak detaljno provjere i na taj način sudjeluju u izgradnji naše nove baze podataka. Istaknuo bih najvjernijeg kritičara Marija Milovčića, kojeg smo obišli u Splitu, te Gorana Carla u Ljubljani.

Naravno, postoje i oni koji nam se ne javljaju direktno, nego na društvenim mrežama trolaju i gade emisiju iz puke zloće. Skriveni iza svoje takozvane neutralne pozicije, nazivaju nas neradnicima, fušerima, uhljebima, neznalicama… Mene takvi likovi jednako motiviraju da popravljamo greške, kao i ovi dragi ljudi kojima sam sad uživo pogledao u oči, stisnuo im ruku i rekao: 'Budite sigurni da ćete greške i dalje pronalaziti, ali mi ćemo se svojski truditi da vam otežamo posao.'

Kako ste 45. obljetnicu obilježili novim špicama i jingleovima, razmišljate li i povodom ovog velikog jubileja o nekakvom sličnom osvježenju emisije?

Osobno sam više od pet godina razmišljao o tome što bismo i kako trebali napraviti s velikom obljetnicom. Imao sam mnogo ideja. Najuzbudljivija mi se činila ona da napravimo multimedijalnu monografiju u obliku albuma sa samoljepljivim sličicama. Album je trebao imati 365 sličica, opremljen QR kodovima koji šalju sakupljača prema multimedijalnim sadržajima. Tko zna, možda to jednom i realiziramo. Što se aktualnih špica tiče, vrlo sam zadovoljan, one su esencija 'TV kalendara', njegova povijest u nekoliko atraktivnih epizoda. To je priča o transformaciji analognog u digitalno. Da se mene pita, ne bih ih nikad mijenjao.

Prije dvije godine pokrenuli smo službeni kanal na YouTubeu, na kojem objavljujemo jedan prilog dnevno. Uskoro ćemo na njemu imati tisućitu objavu, što je razlog za slavlje. Jako sam zadovoljan špicama i sučeljem kanala na YouTubeu jer se konceptualno lijepo naslanjaju na televizijske, a na sljedećem linku možete vidjeti jednu od naših priča.

'Format je ključ svega'

Je li vas možda nešto u reakcijama publike navelo da razmišljate o novim formatima ili načinima na koje 'TV kalendar' učiniti još dostupnijim?

Cilj nam je, u suradnji s državnim institucijama, stvoriti platformu za plasiranje multimedijskih sadržaja učenicima i studentima kao dio obrazovnog plana te organizirati niz prezentacijskih sastanaka diljem Hrvatske s profesorima povijesti. Već postoji suradnja s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža i Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata.

Prije desetak godina imali smo i kanal na Facebooku, ali administracija takvog kanala bila je vrlo zahtjevna i nismo uspjeli zadržati osobu koja se bavila time. Planiramo u skoroj budućnosti ponovo pokrenuti Facebook, ali i Instagram te Tik Tok.

Ako biste morali objasniti zašto se i danas, u dobu društvenih mreža i brzih vijesti, isplati izdvojiti vrijeme za 'TV kalendar', što biste rekli?

Format je ključ svega. Na kratak, jasan i koncizan način donosi pregled važnih informacija iz povijesti. Reći će ih brzo, jezgrovito, konkretno te podsjetiti bez zauzimanja stava pri tome. U moru brzog i često fragmentiranog sadržaja naša emisija nudi strukturiran i (trudimo se) pouzdan sažetak koji (i dalje) gledateljima omogućuje lakše razumijevanje konteksta. Nekog ćemo nešto naučiti, nekog samo informirati, a trećeg podsjetiti na događaj na koji dugo nije pomislilo. Medijski stručnjaci kažu da je to vrlo težak i zahtjevan oblik novinarstva.