Za razliku od mnogih javnih osoba koje se teško mire s prestankom svjetla reflektora, Ksenija Urličić s Prisavlja je otišla ponosna i ispunjena. Televiziju je voljela cijelim bićem, no znala je kada je pravi trenutak za zatvaranje tog poglavlja.

'Odsanjala sam svoj televizijski san i došlo je vrijeme za druge prioritete', istaknula je prilikom odlaska, naglasivši kako u mirovini nije osjetila prazninu, već golemo olakšanje i novu vedrinu.

'Bilo je i suza, naročito kad se zastor 'spustio'. Bilo je i nepravdi, iscrpljenosti, zamora. Moja legendarna ekipa, kojoj dugujem bar polovicu svojih uspjeha, shvaćala me je i vjerno pratila. Bila sam okružena iznimno talentiranim zaljubljenicima u posao, koji smo zajedno stvarali i pokušavala ih voditi gotovo vojničkom disciplinom. Pukotina ima u svakome životu, nesporazuma također. Ali, oni nestaju pred finalnim proizvodom, pred zajedničkim uspjehom. Uostalom, već sam iz obitelji baštinila spoznaju o magičnoj riječi oprosta. Nikada mi nije bilo teško reći 'oprosti', ispričala je svojedobno novinarki Tanji Pacek za Mirovinu.

Televizijski stres, stalne rokove i odgovornost za stotine suradnika zamijenila je tišinom i jednostavnim trenucima koje je godinama odgađala.

Novi život u zelenoj oazi

Okretanje nove životne stranice donijelo joj je posve drukčiji ritam, usmjeren na obitelj, unučad i njezinu najveću strast - vrtlarenje. Prostrani zagrebački vrt postao je njezin novi radni prostor i mjesto u kojem je pronalazila svakodnevni mir.

Umjesto scenarija i studijskih kamera, dane je provodila u prirodi, posvećena uzgoju ruža i kuhanju za svoje najmilije. Pokazala je da život nakon uspješne karijere može biti jednako bogat, sadržajan i ispunjen kada se čovjek zna s dostojanstvom prepustiti mirnijim životnim radostima.