Biti i ostati svoj u svijetu estrade umjetnost je sama po sebi, a Mia Dimšić uspjela je zadržati upravo tu, toliko traženu autentičnost. Iza nje je iznimno dinamično razdoblje ispunjeno velikim projektima i stalnim radom na sebi, tijekom kojeg se naučila uspješno nositi sa svim licima i naličjima javnog posla. No nakon godina jurnjave, pomicanja vlastitih granica i pisanja na engleskom jeziku, osjetila je potrebu za predahom. I to ne onim u kojem će u potpunosti nestati, već onim u kojem će se uz pomoć pjesama vratiti kući.

Tako je nastao njezin najnoviji album 'Negdje u ravnici', posveta slavonskim korijenima i soundtracku njezina odrastanja. U ovom nam je razgovoru Mia otkrila koliko joj je bilo oslobađajuće prvi put naći se isključivo u ulozi interpretatorice kultnih tamburaških hitova. Uz to, otvoreno se osvrnula na svoje sazrijevanje pred očima javnosti i izazove koje nosi titula 'dobre cure' te nam priznala da je s vremenom naučila lekciju koja joj je danas najvažnija – više ne ignorira onaj 'unutarnji glasić' jer je on njezin najbolji životni kompas.

Album 'Negdje u ravnici' intimna je posveta Slavoniji i vašem djetinjstvu. Nakon 'američkog asfalta' (turneja i putovanja), Eurosonga i albuma na engleskom jeziku, je li ovaj povratak tamburi zapravo vaš način da se kreativno i emotivno resetirate?

Prvi razgovor o albumu 'Negdje u ravnici' poveo se već prije sedam-osam godina, u periodu između mog prvog i drugog studijskog albuma, tako da smo o njemu moj kreativni tim i ja jako dugo maštali, ali tek krajem prošle godine jednoglasno smo se složili da je taj trenutak stigao, okupili bend, izabrali pjesme i odvojili vrijeme za probe i studio. Glavni kriterij je bio: jesmo li rekli dovoljno toga autorski da sad 'presiječemo' albumom obrada? Nakon pet autorskih studijskih albuma u malo manje od deset godina mislim da možemo reći da, zasad, jesmo. Nakupilo se tu jako puno pisanja, snimanja i promišljanja i, iskreno, baš mi je dobro došao predah i prilika da prvi put budem isključivo interpretator, pogotovo pjesama koje su soundtrack mog odrastanja i kroz koje sam ponovno proživjela neke formativne trenutke.

Obradili ste klasike poput 'Zbog tebe' Zlatnih dukata, a u 'Nemoj noći brzo proći' spojili ste Slavoniju i Dalmaciju duetom s Tomislavom Bralićem. Koliko je bio izazovan taj proces – uzeti neku pjesmu koja je gotovo svetinja u tamburaškom svijetu i dati joj moderniji, svoj potpis, a da pritom ne izgubite njenu autohtonu dušu?

S jedne strane bio je izazovan i odgovoran, s druge strane iznenađujuće bezbrižan i prirodan, što me i samu iznenadilo. Budući da su moji korijeni tamburaški, nekako sam valjda osjećala da sam na svom terenu i da se nemam čega bojati. Bilo mi je najvažnije izabrati pjesme koje stvarno volim i donijeti ih onako kako ih uglavnom izvodim u svoja četiri zida. To je ponekad bilo vrlo slično originalu, ponekad dijametralno suprotno, ali samo mi je bilo bitno to da je osjećaj u studiju svima koji sudjeluju prirodan i da osluškujemo što nas nosi, a što ne.

Naslovna pjesma 'Negdje u ravnici' govori o povratku u djetinjstvo i sjećanjima na obitelj. Koja je to prva, najživlja slika ili miris iz vašeg djetinjstva koji vam padnu na pamet kada zatvorite oči i pomislite na dom i to vrijeme?

Imam mnogobrojnu rodbinu i s mamine i s tatine strane pa mi u misli prvo dođu blagdani ili praznici s puno glasova, pjesme, hrane i smijeha. Odrasla sam u vremenu u kojem se znatno više štedjelo i pazilo, ali ipak smo nekako uvijek imali i više nego što nam treba, a čak i ako nismo, uvijek je bilo važnije počastiti svakoga i učiniti da se svi osjećaju dobrodošlima. Taj je senzibilitet kasnije nemoguće izbrisati.

'Nakon pet autorskih albuma dobro mi je došao predah'

S obzirom na to da na ovim prostorima postoji nepresušno more prekrasnih, kultnih pjesama, proces selekcije za album obrada sigurno nije bio lak. Kako ste uopće birali one koje će se naći na albumu i što vam je pri tom odabiru bio glavni kriterij?

Bilo je izazovno izabrati, ali glavni kriterij mi je bio da te pjesme meni osobno nešto znače i da mi vokalno leže. Nisu sve one poznate kao, recimo, 'Zbog tebe' ili 'Šumi, šumi javore'; neke ni ljudi u Slavoniji baš i ne znaju, pogotovo mlađe generacije, ali to ne samo da mi nije bilo bitno, nego su mi zbog toga i posebnije. Najsretnija sam kad mi ljudi komentiraju da neku pjesmu dotad nisu znali pa su zbog moje obrade otkrili i original.

Koliko vas je tamburaška glazba, pa i sviranje u tamburaškom orkestru, zapravo oblikovala kao pop kantautoricu?

Vjerojatno i više nego što sam svjesna. Durske, jednostavne i pitke melodije kojima često autorski težim sigurno su posljedica izloženosti toj vrsti glazbe odmalena. Tamburaške pjesme me po melodioznosti i životnim i iskrenim tekstovima oduvijek podsjećaju i na country, koji me također najviše inspirirao, pogotovo na samim počecima. Fascinira me kad je nešto strukturom izuzetno jednostavno, a prenosi jako puno toga.

'U redu je da se nekad umorim, splasnem i da me nema'

U jednom od razgovora istaknuli ste da najviše cijenite 'tišinu i prijateljstva'. U industriji koja stalno traži buku, skandale i drastične promjene imidža, kako uspijevate ostati 'normalni' i zašto je baš tišina postala vaš najveći luksuz?

Mislim da puno toga dolazi od kuće. Odgojena sam tako da tražim svoje mjesto u svijetu radom, trudom i u tišini. Ne volim dramu tako da me svijet PR-a i dandanas, nakon toliko godina na sceni, zna poprilično zbuniti. Razumijem cijelu teoriju clickbaita i senzacionalizma, ali ako je to glavni način da nekoga privučem, nisam sigurna da to uopće želim. Otkad sam se sama sa sobom tako dogovorila, sve mi je lakše. Ne može stalno biti moje vrijeme i ne mogu stalno biti u naponu snage. U redu je da se nekad umorim, splasnem i da me nema, pogotovo zato što je tišina jako važna za kreativnost.

Vjerujete li da publika nije umorna od emocije i autentičnosti? Koliko je teško ostati svoj i ranjiv u industriji koja često traži brze hitove i savršen imidž za društvene mreže?

Vjerujem da sve u čemu smo iskreni i dosljedni s vremenom nađe neku svoju publiku i ljude koji baš to traže, osjećaju i razumiju. Koliko je teško ostati svoj, mislim da najviše ovisi o tome s kojim smo ciljem u industriji: ako je to zato da nas svi vole ili da budemo slavni i bogati, vjerojatno će nam biti jako teško i moglo bi svakako završiti jer nema ničeg labilnijeg i nestabilnijeg od nečijeg ugleda i percepcije drugih o nama. Ako, s druge strane, sve to radimo zato što nas ispunjava i imamo potrebu baviti se glazbom zbog glazbe same, veća je vjerojatnost da će sve biti u redu i da ćemo uvijek biti koliko-toliko zadovoljni jer taj dio ne ovisi o vanjskim faktorima. Zato je važno redovito se osluškivati i preispitivati te u svakom trenutku znati zašto si tu.

Od samih početaka nosite epitet simpatične i pristojne djevojke s gitarom. Jeste li možda ikad osjetili da vas taj imidž 'dobre cure' na neki način sputava u izražavanju nekih mračnijih ili buntovnijih emocija u glazbi?

Jako je teško izaći iz ladice u koju te ljudi jednom smjeste, ali ne dopuštam da me išta sputava. Kad nešto imam potrebu reći tekstom pjesme ili medijskim istupom, uglavnom to i kažem. Naravno, povratna informacija nije uvijek lijepa, ali što sam starija, sve više sam u miru s time. Mislim da je čovjek u životu istinski dužan biti samo jedno: vjeran sebi. Sve ostalo je sporedno, a često i nametnuto.

Glazba ima nevjerojatnu moć da nas u sekundi vrati u prošlost i postane svojevrstan vremeplov za naše emocije. Kako doživljavate taj aspekt u svom stvaralaštvu? Smatrate li da pjesma neizbježno dobiva potpuno novu dimenziju i snagu kada je u njezine stihove utkana vaša osobna, proživljena priča?

Naravno, nema mi većeg zadovoljstva nego kad u toj kratkoj formi od dvije-tri minute u pop pjesmi uspijem precizno ispričati neku svoju životnu situaciju ili osjećaj, točno onako kako je to bilo u tom trenutku. Zapravo, bez tog aspekta ne znam bi li mi dugoročno uopće bilo zanimljivo baviti se pjevanjem. Pričanje i dijeljenje priča koje nam pokazuju da smo puno sličniji nego što nam se isprva čini za mene je poanta bilo kojeg umjetničkog stvaralaštva.

Iza vas su godine uspješne karijere. Kad pogledate unatrag, od prvog potpisa za Croatia Records krajem 2015. pa sve do novog ugovora koji ste potpisali 2025. godine - u kojoj je mjeri ova današnja, zrelija Mia morala postati 'grublja' da bi opstala na sceni, a koliko je ostala ona ista cura s gitarom s početka priče?

Zahvalna sam na svemu što mi je glazbena karijera donijela u vidu osobnog razvoja jer je bila ubrzani tečaj nekih važnih životnih vještina. Počevši od mišljenja drugih ljudi, stavke koja nas sve toliko često ograničava u svakodnevnim odlukama; prije nego što sam postala javna osoba, redovito sam se brinula što će netko misliti ili reći o meni, a kad sam se preko noći suočila sa scenarijima u kojima se ne samo pljuje, nego i laže i izvrće – jednostavno sam morala ekspresno razviti vještine da se s time nosim i poraditi na sebi, a rezultat je velika sloboda koju danas osjećam. Tu su, naravno, i procjena ljudi, i postavljanje granica, i filtri za ono što u životu jest, a što nije važno – sve su to bili prikriveni blagoslovi. Puno se toga u meni promijenilo jer, na kraju krajeva, i starenje nosi neke svoje automatizme, ali cura s gitarom koja se raduje životu i cijelo ovo putovanje promatra kao pustolovinu uvijek je tu... možda malo opreznija i suzdržanija, ali uvijek tu.

'Onaj tko nema puno očekivanja svakako je već pobijedio'

Okušali ste se kao članica žirija u talent showovima, u kojima ste morali donositi teške odluke (poput blind audicija u The Voiceu/Zvijezdama). Koliko vas je to iskustvo natjeralo da preispitate vlastite početke i način na koji se danas mladi izvođači nose s pritiskom?

Odluke su znale biti teške i emotivne, ali budući da sam i sama kao dijete prošla kroz audicije talent showova i zapravo nikad nisam pretjerano daleko dogurala, a kasnije sam u glazbi ipak pronašla svoj put, uvijek sam voljela naglasiti djeci s kojom sam radila da to kako se plasiraš u natjecateljskom formatu nije apsolutno nikakvo mjerilo toga hoćeš li kasnije uspjeti i opstati na sceni, dapače ti prvi 'neuspjesi' mogu biti najveći saveznik i adut za dalje. I opet ću se vratiti na to koliko puno toga dolazi od kuće. Točno se vidjelo na koga roditelji stavljaju velik teret očekivanja, a tko se došao igrati i zabaviti i vjerojatno se nećete iznenaditi kad kažem da je ova zaigrana grupa bolje prolazila i stvari su im lakše polazile za rukom. Najbolje što možemo učiniti za mlade je, po mom mišljenju, poticati ih da uvijek budu razigrani i ne shvaćaju život previše ozbiljno. Onaj tko nema puno očekivanja, a ima puno ljubavi prema životu i onome što radi svakako je već pobijedio.

Rekli ste da mrzite plaćati stvari više samo zato što su brendirane. Na što vam, s druge strane, nikada nije žao potrošiti novac?

Na putovanja, dobru hranu i dobro vino. Općenito mi se čini da su danas iskustva najviše na cijeni. No ne mogu reći da ne volim i lijepu odjeću i šminku, kao i gotovo svaka žena, niti da si nikad neću kupiti nešto brendirano. Ono što ne volim je kupovanje brendiranog isključivo s ciljem da se pokazujemo drugima ili pritisak da nešto, primjerice, na crvenom tepihu mora biti skupo ili ekskluzivno da bi bilo luksuzno i lijepo.

Volite putovati jer vas to 'resetira' od svega onoga u vašem okruženju. Koliko vam je odlazak u zemlje u kojima vas nitko ne prepoznaje zapravo bijeg od očekivanja da u Hrvatskoj uvijek morate biti 'ona nasmiješena Mia', čak i kada imate loš dan?

Puno mi to znači, pogotovo ako je riječ o izlascima u inozemstvu. Općenito sam tip osobe koji bi išao bilo kamo, samo da se putuje. Ne samo zato što je svijet ogroman i prekrasan, nego i zato što nove sredine izvlače novo iz vas i volim taj osjećaj da sam u nepoznatom i da se može dogoditi nešto potpuno neočekivano. Moje posljednje putovanje bilo je u Berlin i ondje me oduševila neopterećenost, to što nitko nikoga ne gleda i ništa nije šokantno. Jedva čekam sljedeću priliku za upoznavanje neke nove destinacije.

Najljepša nuspojava starenja

Jednom ste izjavili da se u odnosima najviše bojite razočaranja i izdaje. Koliko je teško, s obzirom na vašu javnu profesiju i prepoznatljivost, izgraditi i zadržati istinsko povjerenje prema novim ljudima koje puštate u svoj uži krug?

Najviše cijenim ljude koji me dugo znaju i koji su sa mnom prošli i uspone i padove, ali to ne znači da sam u bilo kojem trenutku zatvorena za neke nove. Život me nekoliko puta u tom smislu baš lijepo iznenadio zadnjih godina. Što se tiče povjerenja, sve više vjerujem svojoj intuiciji. U odnosima koji su se na kraju ispostavili kao ne baš najbolji, zapravo me, ako ću biti iskrena, neki glasić u tijelu povremeno upozoravao na to, ali ja sam ga ignorirala. Najljepša nuspojava starenja za mene je upravo to što taj glasić postaje sve dominantniji i sve ga manje ignoriramo, a on je najbolji kompas koji imamo.

Kada biste sutra morali prestati svirati i pjevati, čime biste se bavili, a da vam donosi istu dozu sreće?

Teško mi je to zamisliti, ali sigurno bih ostala u nekoj kreativnoj sferi, u nekakvom drugačijem načinu pisanja, možda proznom. Ali trenutno mi ne pada na pamet ništa što bi me ispunilo jednakom srećom, što samo znači da svaki dan trebam zahvaliti na tome što je upravo glazba moj posao i život.