Prisjećajući se teških 90-ih, policijskih 'marica' i prebijanja na koncertima, Edo Maajka priznaje da ga danas muče drugačiji problemi. Vjerovao je u 'trijumf inteligencije' te pomalo razočarano zaključuje da je i to devalviralo, a svijet se, uz ratove i algoritme, nažalost – balkanizirao. Daleko od svjetala reflektora i pozornica on je otac i suprug čija bolja polovica još uvijek 'ostaje na Beatlesima' dok on filozofira o novim tekstovima.

U iskrenom razgovoru za tportal otvorio je dušu o najvećim izazovima roditeljstva, važnosti obiteljskih rituala uz Nintendo Switch te otkrio zašto mu je danas potreban potpuno drugačiji pristup glazbi u svijetu u kojem nas svi već, kako sam kaže, previše 'smaraju'.

Spojili ste sirovu energiju hip-hopa s raskošnim aranžmanima Jazz orkestra HRT-a na albumu 'I Like to Dance'. Kako je uopće započela ta priča s Mironom Hauserom i koliko je bilo izazovno vaše tekstove i flow prilagoditi preciznosti i dinamici big banda?

Bilo je lako, sve je teklo bez ikakvih zastoja, prirodno, opušteno, s puno povjerenja u cijeli tim. Na Porinu smo nekako pristali na tu avanturu i brzo su nastali aranžmani, imali smo nekoliko proba i odmah za vikend koncert u MSU-u, koji možete pogledati na YouTubeu. Nakon toga smo odlučili proširiti popis pjesama i snimiti studijski album. Kao novi singl izdvojila se pjesma 'Trpaj', koja originalno potječe s albuma 'Stig'o ćumur'.

Spomenuli ste da vas je beat, koji vam je Dash davno pustio u svom malom Cliju, odmah natjerao da snimite tekst. Kakav je bio osjećaj čuti tu pjesmu u novom, jazz ruhu?

Odličan! Aranžman me natjerao na drukčiji pristup pa pjesma zvuči dosta drukčije, opuštenije, tekst još više dolazi do izražaja u ovoj verziji, a i dinamika je bolja. Jankov solo podigao je sve to na razinu glazbenog užitka, još je i atmosferična gitara preko tog sola – odlično.

Zanimljiva je pozadina same pjesme. Spominjete 'nemilosrdnu' policiju 90-ih, standardno legitimiranje, prekopavanje džepova i trpanje u 'maricu', pa i specifičan događaj s punk/HC festivala u Samoboru. Možete li nam malo detaljnije opisati taj incident i atmosferu tog vremena?

Slabo se izvještavalo o tome. Bo je najavljen veliki koncert za sve koji su voljeli alternativniju muziku, a sve je završilo tako da su mnogi bježali i skrivali se gdje su stigli, ni krivi ni dužni, od svoje policije. Dosta njih je isprebijano tu večer. To su bila vremena za vrijeme i oko rata. Danas to ne bi samo tako prošlo jer bi se snimalo telefonima, a tada se zataškavalo ne samo to, nego svako maltretiranje alternativaca i drugih na koncertima, po klupicama, na cesti. Trpalo se konstantno u maricu. Veliki pozdrav za ekipu u Samoboru. Hard core Samobor! Kada usporedite to vrijeme 90-ih i odnos sustava prema mladima s današnjom situacijom, mislite li da su se stvari promijenile nabolje ili su samo dobile neki drugačiji, moderniji oblik? Nema toga sada, bar ne na takav način, sad se videi i vijesti vrlo brzo prošire, iako gledajući proteste u Srbiji vidimo da postoje ekipe s fantomkama, dakle pokrivenog lica i bez ikakvih oznaka, koje šire strah i prijete u ime državnog aparata. Sad je to skroz drukčije.

'Slabo tko sada snima rap u studiju'

Vaš kultni album 'Stig'o ćumur' nedavno je proslavio 20. rođendan. Kada se osvrnete na sebe iz 2006. godine i pogledate Edu danas, koliko ste se promijenili kao autor, ali i privatno? Koliko se promijenio vaš pogled na svijet?

Zreliji sam, puno više kopam po sebi kada radim muziku, a i tada sam to radio, samo sada puno više. Moji problemi su drukčiji, kao i život, a stvar koja je identična potraga je za novim zvukom i pristupom. Je li to flow ili produkcija ili tema, nije mi bitno, jednostavno tražim nešto drukčije za svaki album. Što se tiče svijeta, on se jest promijenio, balkanizirao se, također su ove društvene mreže i njihovi algoritmi promijenili sve, da ne krećem s pričom o AI-u. Mislio sam da ćemo do sada biti barem malo bolji što se tiče ratova, klime i okoliša, vjerovao sam u trijumf inteligencije i mudrosti. Je*iga, i to je devalviralo.

Ovaj projekt mnogi već nazivaju jednim od najvažnijih regionalnih crossover izdanja posljednjih godina jer ruši žanrovske granice. Znači li to da vas i u budućnosti možemo češće očekivati u ovakvim žanrovski fluidnijim i orkestralnim vodama?

Vrlo rado. Sa svakom postavom benda miješao sam žanrove jer mi je bez toga muzika dosadna. Druga stvar je to što moraš iskoristiti talentirane soliste ako ih imaš u bendu, a nema većeg gušta od nekog jama koji se mora dogoditi na bini kad si okružen glazbenicima, kad ne znaš kad će i kako pjesma završiti, već guštate u nepoznatom, gledate jedan drugog, smješkate se i stvarate na licu mjesta. Volio bih s ovim orkestrom odsvirati puno koncerata, ali nije lako organizirati sve to, puno je to ljudi, trošak, tajming, vremenska prognoza, sve se mora poklopiti...

Album 'I Like to Dance' sniman je u studijima HRT-a. Kako je izgledao taj proces s tolikim brojem glazbenika u odnosu na način na koji ste prije snimali svoje albume? Koliko je improvizacije bilo dopušteno?

Snimali smo sekciju po sekciju, a ja sam uletio na kraju u ogromnoj sobi s prekrasnim starim mikrofonom. Bilo mi je glupo da radim backove, nekako je prirodnije bilo da odrepam jedan kanal i postanem dio toga svega. Uživancija. Neke sam stvari znao odrepati na nekoliko načina pa smo birali što zvuči najprirodnije i najbolje za pjesmu. Inače, slabo tko sada snima rap u studiju, većinom je to neki mikrofon u sobi, nekad blizu kompjutora, nekad malo dalje, ali nije kao ono što smo prije radili u studiju Morris. Tehnologija je strahovito uznapredovala i potrebno je tako malo za snimanje albuma na matrice.

'Cijela moja generacija bila je autentična'

Kako vaša stara publika, koja vas prati od prvih albuma, reagira na ovaj spoj s jazzom? Jeste li primijetili da vam na koncerte s Jazz orkestrom dolaze neki potpuno novi ljudi?

Pola – pola su. Pola njih je baš rap publika, kojoj će uvijek faliti taj masni bas i reći će da to nije to, a druga polovica su ljudi koji vole instrumente i dobre solaže uživo – njihov je prigovor: 'Što nisi ovo ranije napravio i zašto i dalje nastupaš s DJ-em?' Nikad do kraja zadovoljiti sve. Većinom dolaze ljudi koji vole dobru muziku, a na kraju koncerta ne možeš ostati ravnodušan i to je cilj. Ima i dosta mladih, dovedu ih starci.

Uvijek ste bili poznati po britkim društvenim komentarima. Koliko je danas, u doba hiperprodukcije društvenih mreža, teže (ili lakše) pisati tekstove koji seciraju društvo, a da pritom ostanete autentični i izbjegnete cenzuru?

Ma nema cenzure osim ako nisi otvoreno s nekom vrste mržnje u tekstovima, a i tada se to nađe po internetu. Vrijeme nije naklonjeno jednostavnom pisanju takvih tema jer je internet prepun toga i samo smaraš onim što ljude već smara preko neumoljivih algoritama. Mora to biti neki tvoj kut gledanja, pogled kroz tvoju dioptriju. Meni su stvarno takvi tekstovi sve manje interesantni ako su u potpunosti takvi, zato mi draže kada takvo što provučem kroz temu koja nema veze sa seciranjem društva, kada malo sjecnem ili zasolim na nekoj bezbrižnijoj temi. Tekstovi su također evolvirali, stvarno možeš provući nekoliko tematika kroz jednu pjesmu. Volim početi tekst kao reprezent, nastaviti s emocijama i čišćenjem, pa provući kroz to i društvo, što je tipičan tok misli složen kao storytelling čovjeka koji overthinka.

Pomicali ste granice žanra na ovim prostorima. Kako danas gledate na regionalnu hip-hop i trap scenu? Vidite li neke mlade izvođače koji na sličan, autentičan način progovaraju o svakodnevici, kao što ste to vi radili na 'Slušaj mater' i 'No sikiriki'?

Cijela moja generacija bila je autentična, svaki izvođač, a ako je netko imao neki stil, nisi ga išao kopirati nego graditi nešto svoje, neki svoj flow ili teme ili produkciju. Danas se gleda što je uspješno i ide se za tim bez ikakvog opterećenja zvučiš li kao netko drugi, a većina novih izvođača je nažalost takva. S druge strane rap nikad nije bio uspješniji, nikad ovoliko ljudi nije živjelo od ove muzike i nikad reperi nisu toliko zarađivali. Neki su zagazili u folk, neki u dance, neki u house muziku, ali nikad toliko uspješnih ni kod nas ni u regionu. Ljudi voze Lamborghini, pune dvorane i arene, imaš izvođače koji samo od streaminga zarade kao cijela glazbena scena skupa... Recimo Grše, Miach, Hilje, YEM se ne skida s liste najslušanijih, a da ne govorim o Jali i Bubi i dva dana Arene u Zagrebu i po cijeloj Europi bez neke medijske pompe. Dobro je i za oldskul repere, pa Ajs i Bad Copy, Smoke, Elemental, TBF, Prti Bee Gee, Marchello, Who See i još mnogi drugi jako puno sviraju. Coby također svakim izdanjem napuni sve, isto kao i Vojko V. Scena je jako uspješna i svatko ima publiku. Ove godine ću napuniti 48 godina i nisam ni sanjao da ću repati više nego u tridesetoj.

Koliko vam je u tom smislu glazba, a i ovakvi kreativni iskoraci, poput suradnje s orkestrom, svojevrsna terapija? Kakvi su planovi s projektom 'I Like to Dance'? Možemo li očekivati neku veću regionalnu turneju s Jazz orkestrom i postoji li neka dvorana ili pozornica na kojoj biste baš voljeli izvesti ovaj materijal?

Da, imat ćemo iduće godine veliki koncert na Šalati. Trebali smo ove godine, ali nije lako s terminima i poklapanjima zvijezda. Naravno da bih volio s ovim orkestrom i regionalno predstaviti ovaj materijal, to je velik zalogaj i posao, ali pokušavamo, pa tko zna? Bit ću sretan ako u idućih godinu dana odsviramo pet koncerata, a s 10 to bi bilo već čudo i Maradonina ruka Božja.

'Nema pripreme za to...'

Koliko vam je važna iskrena kritika supruge i je li ona prvi filtar za nove pjesme ili projekte?

Moja supruga pojma nema o ovoj muzici, ona je ostala na Beatlesima i malo osamdesetih, pa je smaram puštajući pjesme u stanu, ali slabo se to uhvati. Tekstualno joj je zanimljivo ovo što radim, tu volim filozofirati s njom i uživati u tome da joj pokažem što radim. Iznenadi se kad nakon mog pjevušenja čuje gotovu pjesmu.

Imate li neki mali obiteljski ritual (doručak vikendom, zajednički film, šetnje) bez kojeg dan jednostavno nije isti?

Mario Kart Nintendo Switch. To je to.

Kad biste morali snimiti duet s kćeri, što biste radije odabrali – rap, uspavanku ili nešto treće?

Rap, R&B, punk, može sve... Na njezin riff sam napisao 'Proljeće'.

Što vam je u roditeljstvu bilo najveće iznenađenje – nešto na što vas nitko nije pripremio?

Ma sve. Nema pripreme za to, od trenutka u kojem ti dijete prvi put dobije temperaturu tvoja nova škola započinje...