Zgodno je ponekad - barem virtualno, filmski, televizijski - otputovati u krajeve svijeta koji su po nečemu potpuno drugačiji od onoga u kojem živimo. Katkad takva putovanja izazivaju čuđenje, katkad gađenje, a katkad divljenje nad onim što susrećemo na drugim mjestima, a putovanje na koje nas je poveo HRT-ov novinar Dragan Nikolić u svojem dokumentarcu 'Zelena Danska' definitivno se ubraja u ovu zadnju kategoriju.

Priča o danskoj ekološkoj renesansi od sedamdesetih godina i naftne krize naovamo toliko je drugačija od politike zaštite okoliša po kojoj se živi u Hrvatskoj da će prizori i priče iz ovoga dokumentarca gledateljima vjerojatno djelovati kao vjerovali ili ne crtice u kojima stanovnici dalekih zemalja jedu pržene skakavce ili si provlače tanjur kroz donju usnicu, samo što, rekoh već, danski primjer može nadahnuti samo divljenje, a ne i čuđenje. Počevši od priče o industrijskoj simbiozi, jer se u Danskoj otpad jedne industrije koristi kao sirovina u drugoj, preko spalionice otpada koja se gradi u Kopenhagenu i koja će, osim spalionice, biti i genijalan javni prostor na raspolaganju svim građanima za zabavu i razonodu, pa sve do biciklističkog eldorada koji vlada na ulicama danskih gradova - to je, regionalnim dijalektom rečeno, nekaj čist desetega od onoga s čim se ovdje bilo tko bavi čak i na razini promišljanja strategije zaštite okoliša.

Dokumentarac koji je na sinoćnjoj pretpremijeri u kinu Europa prikazan novinarima zapravo je više dugometražna reportaža ili predavanje o 'danskom primjeru', a više nalikuje na reportažu ili predavanje zato što ne problematizira primjenjivost danskoga scenarija na druge okoline i države, nego ga samo opisuje. Dobro ga opisuje (premda je na trenutke mrvicu suhoparan sa silnim brojkama) i dobro je što ga opisuje, ali u njemu nema previše mjesta za, primjerice, navođenje razloga zbog kojih su u Danskoj neke stvari moguće, a drugdje možda nisu. Tako, primjerice, gledamo vjetroelektrane u mjestima u kojima sugovornicima pred kamerama lete jakne, perike i gebisi od svakodnevnog blagog uragana koji im je normalna pojava ili nas se upoznaje s centrom za istraživanje energije valova na dijelu danske obale na kojem valovi svakodnevno dosežu visinu koja bi se, recimo, u Supetru smatrala cunamijem i tu je još samo po sebi, bez autorovih dodatnih objašnjenja, jasno zašto to u Danskoj fercera, a u Hrvatskoj bi uspjelo samo onih deset dana pod Velebitom kada puše fakat jaka bura. No neki drugi primjeri nisu toliko samoobjašnjivi, pa je možda - da bi se 'Zelena Danska' prozvala dokumentarcem, a ne dugometražnom reportažom - trebalo objasniti da su za postojanje svih tih industrijskih simbioza, biciklističkih kultura i inih predivnih zelenarija bili potrebni i neki kulturološki, gospodarski, socijalni i politički preduvjeti te da ih Danska nije naprosto uvela dekretom.

No uza sve rečeno, u Nikolićevu filmiću ima krasnih primjera, odličnih ideja i puno previše momenata koji se u Hrvatskoj smatraju egzotičnima, iako ne bi trebali. Neki su čak i u pozadini, u prizorima stanovnika Kopenhagena koji masovno kajakare i plivaju po hladnome moru, trče po šetnicama i mostovima vozeći pred sobom dječja kolica te su općenito skloniji aktivnijem životu u prirodi. Onima koje ekologija i inače zanima, i ovo bi moglo biti zanimljivo kada se jednom prikaže na HTV-u, a nadam se da će filmić pogledati i oni koji o takvim strategijama donose odluke. Možda im padne na pamet kakva dobra ideja koja jest primjenjiva na Hrvatsku.