Svega nekoliko tjedana prije smrti, Vedrana Rudan ostala je dosljedna sebi - britka, emotivno ogoljena i društveno angažirana do posljednjeg retka. U tekstu pod naslovom 'Medicinske sestre odahnut će kad izdahnu', književnica se osvrnula na teške dane borbe s bolešću, ali i na položaj onih koji o bolesnima brinu.

Iskreno je progovorila o osjećaju srama i tereta zbog potpune ovisnosti o pomoći najbližih u krevetu (otkrila je da joj obitelj kod kuće pomaže u svakodnevnim potrebama, od pripreme hrane i čaja do njege u krevetu, zbog čega joj je ponekad neugodno), no posebnu posvetu uputila je medicinskom osoblju riječke onkologije. Opisujući svakodnevnu brigu sestara koje usred noći obilaze pacijente, mjere tlak i pomažu u najtežim trenucima, Rudan je istaknula njihovu nesebičnost, ali i oštro kritizirala uvjete u kojima rade.

'Nisam bogata, da jesam dala bih im sve što imam', napisala je, naglašavajući kako iscrpljujuće smjene i prekovremeni rad ne mogu biti opravdani frazom da je to 'njihov poziv'.

Posebno dirljiv dio njezina zapisa posvećen je liječnici Ivani, koja nije mogla mirno gledati preopterećenost svojih kolegica. Želeći im pružiti prijeko potreban predah, organizirala je izlet brodom za sve medicinare koji su u tom trenutku mogli uloviti slobodan dan.

Posljednje retke pretvorila je u glasan apel javnosti, upozorivši da se urušavanje zdravstvenog sustava ne tiče samo onih koji u njemu rade, nego i svih budućih pacijenata, pozvavši građane na borbu za dostojanstvo bolesnika i onih koji ih liječe.