Premda nije dočekala samo tiskano izdanje, Vedrana Rudan je prije smrti uspjela pregledati prvu verziju knjige i dati svoj konačni pristanak na izbor tekstova.

U emotivnom razgovoru za tjednik NIN, Slaven Hrvatin otkrio je kako je ideja o knjizi rođena početkom 2026. godine, u trenucima kada se spisateljica već gotovo dvije godine borila s teškom bolešću. Kako bi joj barem nakratko skrenuo misli s bolnica i iscrpljujućih terapija, sin joj je predložio da zajedno prođu kroz arhivu i slože antologiju radova kojima su se čitatelji godinama vraćali. Vedrana je na njegov prijedlog reagirala u svom stilu - britko i s prepoznatljivim crnim humorom: 'To će se dobro prodavati kad umrem'.

Hrvatin se potom bacio na posao. Tjednima je pretraživao stare novinske arhive, blog i manje poznate zapise. Kada joj je donio radnu verziju, spisateljica se bez razmišljanja složila s naslovom 'Kao da me ima' te je izričito odredila kojim točno tekstom knjiga mora završiti, dok je sve ostale uredničke odluke s punim povjerenjem prepustila sinu.

Od kultnog Ferala do intimnih zapisa s bloga

Ova zbirka nije naknadno pronađeni rukopis, već cjelovit presjek njezina književnog i novinarskog puta. Knjiga obuhvaća tekstove od ranih devedesetih iz kultnog Feral Tribunea (gdje je pisala pod pseudonimom Tonka Horvat), preko oštrih društvenih komentara u Nacionalu, pa sve do kasnijih, iznimno čitanih zapisa na njezinu blogu. Uz tekstove po kojima je stekla status književne buntovnice bez dlake na jeziku, knjiga donosi i intimnije, ranjive zapise koji otkrivaju njezinu privatnu stranu.'

'Majčini savjeti koje sam tek kasnije shvatio'

Govoreći o njihovom odnosu, Slaven se prisjetio i brojnih savjeta koje mu je majka davala kroz život. Priznao je, uz osmijeh, da ih kao 'pravi sin' nije uvijek uzimao k srcu u trenutku kada ih je slušao, no s godinama je shvatio koliko je u svemu bila u pravu. 'Mama kao mama, kroz godine mi je davala puno dobrih savjeta. Ja sam ih kao pravi sin ignorirao. Da sam ih poslušao, bio bih sličniji njoj: sretniji, opušteniji i s nekoliko otkaza', rekao je njezin sin za NIN. Majka ga je učila da cijeni vlastiti rad i da se ne ustručava tražiti odgovarajuću naknadu za njega.

Njihova poslovna i obiteljska suradnja trajala je godinama - sin joj je pomagao u vođenju internetskih stranica i objavljivanju kolumni, a ova je knjiga postala njihovo posljednje zajedničko djelo. Sin je ispričao i da je pisanje za njegovu majku bilo neodvojivi dio života, a strast prema stvaranju nije posustala ni u najtežim trenucima. Kako se prisjetio, kada zbog bolesti više nije mogla sjediti za radnim stolom, nastavila je pisati na mobitelu i slati tekstove preko poruka, naglasivši da se autore poput nje nikada ne mora tjerati na rad, već ih se u tome može jedino pokušati zaustaviti.