TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Čisti nadrealizam: Zlatko Vitez razgovara s Tuđmanovom bistom!

03.04.2014 u 13:08

Bionic
Reading

Zlatko Vitez u sinoćnjoj je emisiji 'Pola ure kulture' uz bistu Franje Tuđmana govorio... teško je reći o čemu. Bilo je to nekoliko prilično nadrealnih minuta koje su na trenutak zvučale kao obračun s neistomišljenicima, a na trenutke kao isječak iz lošeg eksperimentalnog filma u kojemu ni Bogu Isusu ništa nije jasno. Ni jednog trenutka, međutim, nije bilo jasno što taj monolog radi u emisiji o kulturi

Tri su stvari jasne. Prva: Zlatko Vitez silno je nostalgičan za pokojnim predsjednikom i srce mu se slama što ima onih koji nisu. Druga: očito ga je razgalio dokumentarac o Tripalu i Hrvatskom proljeću pa se imao potrebu obračunati s nečim - ne znam točno s čime - iz toga dokumentarca. Treća: Branka Kamenski očito si je pod svetu dužnost uzela to da njezina emisija o kulturi mora sadržavati desničarski komentatorski moment jer, kao i mnogi drugi pobornici te ideološke orijentacije, vjerojatno misli da medijima prevladava nenarodni element. Pa će ona sad biti pionir demokracije i pluralizma. Neće njoj nitko određivat!


I dobro. Ne bi joj ni trebao 'određivat'. No, kao i u slučajevima prijašnjih domoljubno-pravovjernih komentatora u emisiji 'Pola ure kulture', osim tri gore nabrojane stavke ništa drugo nije jasno, prije svega (znam da se ponavljam) - kakve to veze ima s kulturom? Okej, ovaj je put, za razliku od serije sa Šolom, odabrala lika koji je glumac i utemeljitelj Histriona, postavila ga je uz bistu koju je načinio kipar, dakle umjetnik, pa neka formalna poveznica s kulturom postoji. Ali osim tog okvira, kakav smo kulturni sadržaj dobili iz sinoćnjeg Vitezova monologa uz Tuđmanovu bistu?

Iskreno rečeno, nemam pojma. Osobni mi je dojam bio nalik onome kao kada su nas u nižim razredima osnovne posjećivali drugovi zastavnici iz lokalnog SUBNOR-a pa nam govorili o tome kako nikada ne smijemo zaboraviti ideale za koje su se borili naši (drugovi!) djedovi i bake. Ponekad bi nas i odvodili pred kojekakve spomenike pa bi nam nižeoficirska čeljad takve lekcije također držala uz biste i kipove. I isto bi nam tvrdili da bez borbe junaka izlivenih u bronci ne bismo bili nigdje. Istina, i tada bi pokojoj učiteljici palo na pamet da takav izlet prozove kulturnim. No nitko ga trijezan takvim doista nije doživljavao.

Čisto sumnjam da je Branki Kamenski bila (svjesna) namjera ostaviti takav dojam, a prilično bih se iznenadila da je takvo što htio i Zlatko Vitez. No tako su ispali - kao nadrealna sekvenca iz kakvog nerazumljivog eksperimentalnog filma ili kao zaostatak iz prošlih vremena, u kojima se podučavanje masa ispravnoj ideološkoj orijentaciji smatralo kulturnom aktivnošću.