Ovaj intervju nije samo priča o pjesmama i koncertima. Branko Đurić Đuro dotiče se i onoga što ga pokreće izvan pozornice: rada, putovanja, snimanja filmova, rada u Ludoj kući, ali i jednostavnijih dana na selu i na brodu, gdje se mir pretvara u kreativnost, a rutina u male osobne rituale. Sve to zaokružuje njegov prepoznatljiv pogled na svijet: optimističan, bistar i topao, u kojem se humor i mudrost ne isključuju, već nadopunjuju.

Povodom izlaska albuma (objavljenom prije nekoliko dana za Croatia Records), Bombaj štampa se sprema za koncertnu promociju, koja će se održati u zagrebačkom klubu Boogaloo u subotu 11. travnja. Evo što njihov frontmen kaže o svježem uratku, tome kako danas nastaju refreni koji traju, zašto na pozornici nema tremu, gdje pronalazi mir i zašto ga misao da postaje djed vraća ravno u djetinjstvo.

Kad govorite o novom albumu, što je na njemu najviše novo - zvuk, tekstovi ili energija benda?

Bombaj štampa ima tu sreću da nikada nije prilagođavala svoj stil općem ukusu publike. Tako i ovaj album zvuči onako kako se nama sviđa. Taj zvuk koji smo imali 80-ih godina u garaži ostao je isti, ali je sada naravno konkretniji i savršeno je produciran. Nedina gitara, čini mi se, nikada bolje nije zvučala. Znači energija je ista, manira je ista, ali zvuk je mnogo bolji.

Što biste voljeli da publika ponese nakon prvog slušanja albuma?

Volio bih da ih pjesme privuku, da ih pažljivo poslušaju i razumiju. Mislim da su slike i poruke takve da će ih privući.

Može li se danas napisati 'lak' refren, a da bude pametan i da traje?

Kod nas je svaki takav (smijeh). A što se trajanja tiče, danas smo svjedoci velike devalvacije trajanja. Pogledajte samo klince kad skrolaju na telefonu. Pažnja je tempirana na tri sekunde.

Najgore razdoblje

Kako vam sada izgleda priprema za koncert - s više discipline ili više gušta?

U našem bendu je to čisti gušt. Sve su to vrhunski muzičari i najbliži prijatelji i stvarno beskrajno uživamo u koncertiranju.

Imate li tremu? Ako da, je li ona ista kao prije 20–30 godina?

Nemam. Previše sam star za tako nešto. Mislim, nisam ni prije imao tremu, a sad, u šezdeset i nekoj, bilo bi skoro neukusno da je imam.

U koji dio karijere se nikako ne biste vratili, čak ni u mislima? Što biste najradije zaboravili?

Ne bih se vratio u period u kojem je Nedo bio godinu dana u vojsci, a ja sam pokušavao održati bend bez njega. To je nekako bilo moje najgore razdoblje.

Idealan dan na brodu ili na selu

Osim što vam izlazi album, na čemu trenutno radite?

Uskoro izlazi film koji sam cijele prošle godine snimao u Poljskoj i Grčkoj, a upravo se spremam za snimanje novog talijanskog filma. Naravno, na prvom mjestu je Luda kuća i predstave u njoj. Upravo počinje sezona i spremamo se za to.

Zadnje objave na društvenim mrežama pokazuju da istinski uživate na selu. Kako izgleda vaš idealan dan - od jutra do večeri?

Idealan dan je za mene dan na brodu ili na selu i u oba slučaja počinje jutarnjom rutinom: joga, meditacija, muzika… Na brodu onda ide još plivanje, a na selu odlazak u vrt ili šumu. Ostatak dana je uglavnom isti – spremanje obroka, čitanje, gitara, igre… Navečer lagana večera, čaša vina i rano u krevet. Tako mi je izgledalo zadnjih nekoliko tjedana, a sada natrag na posao. (smijeh)

Jeste li tamo kreativniji ili samo mirniji?

Oboje. Nema kreativnosti bez mira. Barem je kod mene tako.

Imate li neku svoju seosku rutinu bez koje više ne možete?

Zimi jutarnje kupanje u snijegu. Obožavam ujutro skočiti u hladnu vodu ili snijeg.

Što ste vi i supruga naučili jedno o drugome tek kad ste usporili tempo?

Poslije svih ovih godina jako se dobro poznajemo i 'usporavanje tempa' je u našem poslu uvijek samo privremeno. Moram priznati da se polako spremamo za to stvarno usporavanje.

Koliko je važno da se dvoje ljudi i danas nasmiju istim stvarima?

Mnogo važnije od toga da plaču za istim stvarima. (smijeh)

Kako vam zvuči rečenica 'Đuro postaje djed' i jeste li već uhvatili sebe da zamišljate kakav ćete biti: strog, popustljiv ili zabavljač?

Još se uvijek ne mogu naviknuti na tu činjenicu i zato u zadnje vrijeme često mislim na svog djeda. Pokušavam se tako pripremiti na tu novu ulogu. Zanimljivo je to da te pripremanje na ulogu djeda ustvari vraća u djetinjstvo.

Što biste voljeli prenijeti unuku/unuci - humor, glazbu, slobodu, znatiželju...?

Volio bih prenijeti na sve svoje potomke sposobnost da imaju mir i u najnemirnijim životnim periodima. Da se znaju okrenuti sebi, vjeri, meditaciji... ali ipak ostati komunikativni i znatiželjni za svijet oko njih.