Dok megahitovi 'Tek je 12 sati', 'Da ti nisam bila dovoljna' ili 'Drugo ime ljubavi' i dalje pune plesne podije i playliste, njihov autor i producent Boytronic na sve to gleda s mješavinom ponosa i tipične, pomalo britke autoironije: svjestan je da je ET ostavio neizbrisiv trag, ali i da se glazbena scena u međuvremenu pretvorila u beskrajan remiks trendova – često upravo onih koje je iznjedrila njegova generacija.

U razgovoru za tportal povodom izlaska albuma 'Second to None' na vinilu prisjeća se nastanka tog kultnog izdanja, objašnjava zašto vjeruje da se takav 'tektonski udar' na sceni više neće ponoviti, otkriva kako danas zvuče osvježene verzije starih hitova te zašto bi, unatoč svemu, i u nekom drugom životu radije opet 'ganjao' pjesme nego siguran posao od devet do pet.

Kako doživljavate to da se danas album 'Second to None' smatra jednim od ključnih trenutaka domaće glazbene scene?

To je nešto na što moraš biti ponosan. Znati da ne samo da smo zadnja dekada, odnosno izvođači koji su promijenili zvuk i donijeli novi stil i žanr na ovim prostorima, već da pjesme traju toliko dugo, dovoljno je da objesim kopačke o klin. No kako nam zarade nisu kao one npr. američkih zvijezda, onda moramo dalje raditi i stvarati. Šalim se. Gušt je raditi pjesme, a nikad ne znaš kako će proći i svaka pjesma je mali svijet za sebe.

Mislite li da je danas moguće da se pojavi album koji će na sličan način uzdrmati i redefinirati scenu ili su vrijeme i kontekst toliko drukčiji da je takav efekt gotovo nemoguć?

Ako se nije dogodilo 30 godina, onda vjerojatno ni neće. Nakon 2000. godine sve je to pretakanje iz šupljeg u prazno, crossoveri i kopiranje ili obrađivanje 80-ih i 90-ih… no možda netko iznenadi i dogodi se čudo.

Kako biste danas prilagodili zvuk albuma 'Second to None' mlađoj publici, a da zadrži prepoznatljiv potpis?

Ma to sam već napravio dva puta, imamo novije verzije i uz te matrice i nastupamo. Nije tu ništa teško prilagoditi osim u smislu odabira zvukova da zvuči up to date. Samo moramo zadržati energiju i prepoznatljivost. Evo, dok odgovaram na ova pitanja, smiksana je obrada velikog ET-jevog hita iz 2002. godine, 'Nemoj mi raditi to', a zvuči tisuću puta bolje. Prepoznatljivo, a produkcijski u svjetskom trendu.

A kako vam danas zvuče devedesete – kad čujete prve hitove ET‑ja, čujete li više nostalgiju ili produkcijske 'greške' koje biste danas odmah mijenjali?

Nemamo produkcijskih grešaka. Tada smo radili na najboljoj opremi i s najnovijim zvukovima, ali to je manje bitno. Imali smo melodiju i tekst, odnosno glazbu. Bez pjesme ni najbolji aranžman neće pomoći. Osobno ne čujem nostalgiju jer mi se u principu pjesme zgade nakon miksa. Toliko puta čuti jedno te isto u svim fazama nastajanja i onda još izvoditi to više od 30 godina… uh, no kad publika vrisne i zapjeva s nama, onda je nekako toplo oko srca. Pod uvjetom da sam ufuran u koncert. (smijeh)

Kad biste morali jednom rečenicom objasniti mlađima što je ET značio devedesetih, što biste rekli?

Ne bih se upuštao u analizu toga niti ikome išta objašnjavao jer je to samohvala. Postoje relevantni ljudi i stručnjaci koji su to rekli i još govore. Samo ću reći da smo prvi. A prvi se pamte, baš kao i prve ljubavi.

'Ovo naše je privilegija i luksuz'

Koliko ste bili svjesni u tom trenutku da radite nešto što će obilježiti čitavu jednu generaciju ili je to postalo jasno tek godinama kasnije?

Nismo bili svjesni ničega osim da imamo dobre pjesme i sa svakim singlom to je postajalo sve jače i jače. Nitko nije gledao unaprijed. Mislim da nikome ne pada na pamet analiza hoće li nešto trajati ili ne. Radiš najbolje što znaš. Publika je mjerilo. Postalo je to jasno tek možda 20 godina kasnije, kad je došla nova generacija, a evo, ET sad 'odgaja' i treću generaciju klinaca nekim novim hitovima koji istom snagom zapale publiku kao i hitovi iz 90-ih, neki čak i jače od '12 sati'.

Što vam je tada bilo najteže, a što najljepše u toj mašineriji hitova, nastupa, putovanja, snimanja spotova?

Meni nije ništa bilo teško. Na to ne gledam kao posao, već strast i užitak, pa prema tome nemam sekunde radnog staža. Jasno je da se čovjek umori od sati provedenih u studiju, od beskrajnih putovanja, nespavanja i sličnoga, ali radije bih i u drugom životu ponovio isto, makar to bilo i 100 puta teže nego bilo što drugo. Teško je raditi druge poslove, a ovo naše je privilegija i luksuz i kukati da nam je teško bilo bi licemjerno. Imali smo sreću da uspijemo, ali zaista.

Je li vam važnije to da se ET pamti po pjesmama ili po cijelom tom 'filmu' - stajlingu, spotovima, vizualu, imidžu?

Po bilo čemu. Nije bitno to ako smo ostavili neizbrisiv trag, i same pjesme su dovoljne, ali mi smo to super odigrali na nekoliko frontova. Uvijek je moglo bolje, ali što je bolje?

'Puno bih stvari drugačije'

Pričalo se i pisalo o raznim trzavicama i zahlađenjima među vama. U kakvim ste danas odnosima?

Vrlo korektnim, a možda i odličnim… neću otkrivati. Možda se ugodno iznenadite.

Kada danas stanete zajedno na isto mjesto, osjećate li više melankoliju ili ponos tipa 'pogledajte što smo napravili'?

Kao postava iz 90-ih, nas troje nismo bili u u istoj prostoriji 28 godina, a kamoli zajedno popili piće, pa pretpostavljam da svatko to osjeća na svoj način u svoja četiri zida.

Da danas krećete ispočetka, s ovim iskustvom, biste li opet složili bend poput ET‑ja ili biste sve napravili potpuno drugačije?

Puno bih stvari drugačije, ne samo vezano uz ET, no možda to onda ne bi bilo to. Jedna mala promjena smjera može vas odvesti u sasvim drugi svijet, koji ne mora biti uspješan. Kad bih bio vidovit, uplatio bih Eurojackpot i skratio neizvjesnost. Sada, s hrpu godina na leđima, uz sve 'oluje' posla, pogotovo kad na koncertima u zadnje tri godine vidim koliko je Meri u ET-ju, tu euforiju, krcate dvorane, podjednaku ludnicu na stare i nove hitove ET-ja, mogu samo citirati Olivera: 'Vridilo je.'

Kakva je bila publika devedesetih u usporedbi s današnjom – po energiji, po očekivanjima, po načinu na koji se konzumira glazba?

ET-ju je isto! Ostavili smo dubok trag. U 90-ima je bila veća žeđ za glazbom, pa samim tim i veća euforija, ali ništa manje nije ni danas.