Premda ga je javnost navikla godinama gledati u dinamičnom dnevnom tempu, u kojem su minute bile ključne, Andrija Jarak je s 'Dosjeom' dobio prostor u kojem obrađuje priče o najtežim ljudskim sudbinama s dubokim poštovanjem i nevjerojatnim suosjećanjem. Ovog vikenda publici je donio dvostruku dozu 'Dosjea Jarak'. Dok je u petak gledatelje dočekao 'Leš u kauču', prateći slučaj Slavka Stolnika, večeras je na redu 'Pljačka stoljeća', iznimno zahtjevna epizoda koja prati nedjela Aleksandra Millesa te nezamislivu pljačku NSB-a i Metropolitane.

U intervjuu za tportal govorio je o ogromnom teretu odgovornosti koji nosi pričajući priče žrtava i njihovih obitelji, priznavši da emotivne granice pred njihovom boli ne postoje. Otkrio nam je i kako se nosi s visokim očekivanjima publike, zašto ga 'ne može' samo dodatno motivira te koliko je u ovom emotivno iscrpljujućem, ali nevjerojatno važnom projektu presudna podrška briljantnog novinarskog tima, predvođenog maestralnim Darijem Todorovićem, ali i – najvažnije – mir koji ga čeka kod kuće.

Prva sezona 'Dosjea Jarak' izazvala je iznimno snažne reakcije u javnosti – kako ste pristupili drugoj sezoni znajući da publika sada ima vrlo visoka očekivanja i da svaka priča koju izaberete nosi veliku odgovornost?

Sve reakcije nakon prve sezone su odlične i zbog toga nam je, naravno, jako drago. Što se tiče osjećaja odgovornosti, on je uvijek prisutan, a visoka očekivanja imamo i sami od sebe. Tako da, kad se sve to posloži, nema greške ni iznenađenja. Svako jutro imam velika očekivanja od sebe, kako najbolje izvući iz dana i što učiniti da bude poseban. Nije to presing. To je način života. Publiku pak nikada ne možete prevariti. Naša zna što od nas može očekivati, a osjećaj da se želite svidjeti svima i da vam je stalo do svačijeg mišljenja rezultat je kompleksa manje vrijednosti, životne nezrelosti i nekako je malograđanski. To nikada ne gajim. Samo tako možete do kraja poštovati one koji poštuju vas i one koji vas argumentirano kritiziraju.

U prvom ste ciklusu rekli da u 'Dosjeu' nema lakih epizoda jer su u pitanju nečiji životi i sudbine. Što ste u međuvremenu naučili o vlastitim granicama – emotivnim i profesionalnim – radeći na drugoj sezoni?

Naučio sam da u ljudskoj znatiželji i želji da se bavim važnim temama na način da nekome pomognemo ili neki važan slučaj otmemo zaboravu – nemam granice. Totalni Schengen. Brklju spuštamo tek pred novinarskim i ljudskim kodeksom da sve mora biti po pravilima i etički. U prvom dijelu odgovora nalazi se i dio koji se odnosi na emocije. Ako tako postupate, onda ne možete misliti o vlastitim emocijama jer ulazite u prostor kalkulacija, a to nisam ja. Vrlo sam emotivan i to počesto košta, ali tako je kako je.

'Neka priča ostavi više traga...'

Slučaj Srđana Mlađana odabrali ste kao prvu priču druge sezone, a nakon emitiranja pokrenut je novi sudski proces – kako gledate na ulogu istraživačkog novinarstva u kontekstu pravde koja kaska ili ne funkcionira?

Zadovoljan sam zbog svih poteza do kojih je dovela ta epizoda 'Dosjea' jer je to najkonkretniji dokaz da istraživačko novinarstvo, ono dubinsko, ima smisla i mora dati rezultate. To sam osjećao u kostima. Baš jesam. Nikada svojoj publici neću prodavati navlakuše, već uvijek idem direktno u glavu, bez šmiranja.

Kako uspostavljate povjerenje s obiteljima žrtava ili s osobama koje su duboko traumatizirane, a istovremeno morate biti objektivni i postaviti i neugodna pitanja?

Za to je potrebna velika koncentracija kojoj pomaže i, reći ću to tako, pobožna zahvalnost svima koji su ranjeni, uplašeni i životno tužni sjeli pred naš mikrofon i ispričali svoju priču. Milijun puta im hvala i to povjerenje najveća je nagrada koju kao novinar mogu dobiti.

Rekli ste: 'Nisi čovjek ako te to ne dotakne.' Koliko je teško ostati profesionalan i ne izgubiti objektivnost kad radite priče o najgorim zločinima ili najtežim sudbinama?

Nije teško, više nije, vjerujte mi. S godinama iskustva, a kod mene ih se nakupilo, shvatite da emocija i suosjećanje nisu neprofesionalne i neobjektivne kategorije. One su ljudske. Neka priča ostavi više traga, onda o njoj dulje razmišljam i malo se teže kasnije 'otkačiti' od nje, ali sve dođe na svoje.

'Izoštrio sam još više osjećaj za bitno'

Nakon snimanja najtežih svjedočanstava – postoji li prostor za procesiranje ili odmah idete dalje na sljedeću priču?

Vrlo je kompleksno raditi ovakve emisije jer ih ponekad zbog rokova i ritmova radimo nekoliko u isto vrijeme. RTL nam je dao odriješene ruke, što je odlično, ali sve rokove moramo poštovati, tako da nekad bude gusto. Sjajna smo ekipa i sve je lako s njima.

Koliko vas je rad na 'Dosjeu Jarak' promijenio kao osobu i kao novinara?

Naučio sam da se priča zaista može ispričati u više od tri minute bez gubljenja fokusa te da ne mora i ne treba sve biti sad i odmah. Hvala ekipi koja me trpjela dok sam imao 'PTSP brzine' i što sam naučio da imamo vremena. Izoštrio sam još više osjećaj za bitno.

Kada birate priče za 'Dosje Jarak', gledate li prvenstveno medijsku nevidljivost slučaja, pravnu prazninu ili nešto treće?

Sve navedeno. I treće i peto i deseto. Konstantno pretresamo i analiziramo ideje. Ono što je ključno da bi one bile ostvarene jest da imamo relevantne sugovornike. Bez njih i najbriljantnija ideja nema smisla.

Visoka očekivanja i letvica

Postoje li teme ili vrste zločina koje svjesno izbjegavate jer smatrate da televizijski format nije pravi prostor za njihovo obrađivanje?

Ono čime je nemoguće baviti se kroz 'Dosje' ratni su zločini jer je to previše kompleksno i nemoguće. I bez toga imamo puno posla i stalno dolaze nove teme.

Koliko osjećate teret odgovornosti prema obiteljima koje vam povjeravaju svoje priče i svoje nade da će se nešto konačno promijeniti?

Jako, baš jako. I onda kad se nešto pokrene, to je neopisivo veliko postignuće.

Kako balansirate između potrebe da javnosti prikažete potpunu brutalnost zločina i odgovornosti da ne pretvorite priču u senzaciju ili 'true crime zabavu'?

To je ono s početka priče – sami sebi postavljamo visoka očekivanja i letvicu, ali sve mora biti po najvišim novinarskim i etičkim standardima.

S Darijem Todorovićem (i ostatkom sjajnog novinarskog tima) radite na izuzetno teškim pričama. Koliko je važno imati partnera koji dijeli tu emocionalnu težinu i kako funkcionirate kao tim kad se suočite s najtežim materijalima?

Ključno je imati suigrača koji će iskoristiti šansu što se pruža da napravimo dobru stvar. A Dario je najveći televizijski profesionalac strateškog karaktera s kojim sam radio. Kirurški precizno pazi na svaki detalj i njegov posao nije kirurgija novinarstva, to je neurokirurgija televizije. Nemoguće za opisati.

'Dosje Jarak' je format koji ima potencijal mijenjati stvari – kako gledate na dugotrajni utjecaj ovakvog novinarstva na hrvatsko društvo i pravni sustav?

Pokazali smo da se može. Ne očekujemo da će svaka priča biti takva, ali kad god je prigoda, dat ćemo sve od sebe da tako i bude.

Koliko ste spremni 'gurati dalje' kad osjetite da institucije ili sugovornici žele zaustaviti priču šutnjom ili formalnim preprekama?

Toliko da te spremnosti nisam možda ni svjestan. Imam to nešto u sebi što ne prihvaća – ne može. Moj unutarnji mehanizam jako reagira na to i tada sve mogu. A i ekipa je takva. Dakle idemo do kraja prema standardima o kojima smo govorili.

Poruke stalno stižu

Što vas motivira da nastavite raditi nešto što je emocionalno iscrpljujuće, teško i često frustrirajuće – posebno kad znate da sustav nije uvijek spreman ili sposoban odgovoriti?

Dobre stvari dolaze upornošću. Bez toga nema ničega. Samo ću to reći.

Primate li pozive ili molbe obitelji žrtava da istražite njihove slučajeve?

Konstantno stižu poruke. Neke uzmemo u obzir, neke su na čekanju, a one mahom anonimnih junaka koji znaju da smo trebali raditi ovu priču, a ne ovu, i znaju da nešto nije točno, ali da ja to radim radi slave i zarade, samo ignoriram.

Imate dugogodišnju novinarsku karijeru – gdje smještate 'Dosje Jarak' u kontekstu svega što ste radili? Je li vam ovo najvažniji projekt dosad?

Apsolutni vrh. I u tome jako uživam.

Je li vam se dogodilo da vas neka epizoda emotivno slomi pa nakon završetka snimanja nastavite razmišljati o sugovornicima, žrtvama, počiniteljima?

Često dugo razmišljam o svemu, ali takav sam. Odustao sam bježati od toga.

Koliko je uopće teško balansirati ovakav posao s privatnim životom, obitelji, mirom – postoji li uopće način da se potpuno isključite kad dođete kući?

Kad doma imate mir, podršku te pogled koji razumije i koji je ponosan, postignete balans iste sekunde.