U vrlo otvorenom razgovoru za tportal svestrana Splićanka otkrila nam je kako pomoću pokreta i art terapije pronalazi unutarnji mir te zašto je umjetnost postala prostor u kojem su zacijelile njezine najveće rane. Osvrnula se na snažne ženske likove koje tumači na kazališnim daskama, poput kompleksne Nore, te iskreno govorila o 'nevidljivim okovima' i teretu savršenstva s kojima se žene danas i dalje bore.

Dotaknula se i velikog uspjeha predstave 'Apokalipsa radnika', a otkrila nam je i svoju formulu za održavanje vrhunske forme, u kojoj disciplina uvijek pobjeđuje motivaciju, naglasivši koliko je važno da žene ulažu u dugoročno zdravlje, a ne samo u fizički izgled.

Glumica ste, kineziologinja, poduzetnica, humanitarka, redovito se bavite tjelovježbom, majka ste i supruga, a uz sve to pohađate poslijediplomski studij art terapije. Ovaj jedinstveni poslijediplomski specijalistički studijski program ujedinjuje kapacitete Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Medicinskog fakulteta u Osijeku i Klinike za psihijatriju Sveti Ivan u Jankomiru. Kako u praksi, u 24 sata, uspijevate posložiti sve te zahtjevne uloge, a da nijedna ne pati?

Jedno moje društvo dalo mi je novi nadimak u posljednjih godinu dana – Krško. No unatoč toj silnoj, nepresušnoj, rekla bih nuklearnoj energiji koja pršti iz mene, nema šanse da neke od uloga ne pate. Čisto zbog realnih 24 sata u danu, a koji mi ovaj tren nisu dovoljni. Dan mi je organiziran precizno i kirurški, brzo mijenjam fokus s teme na temu, ali ništa od toga nije dovoljno za garanciju da nitko nije zakinut. Spavam malo, jurim brzo. Najviše zapravo patim ja. Vrijeme za mene i za moje gušte, osim treninga, ne postoji. I nije da se žalim. Sama sam takav život ciljano i svjesno odabrala. Samo da me posluži zdravlje, doći će dani u kojima ću i ja uživati. A vjerujte mi da ću znati i kako.

Tema vašeg poslijediplomskog studija je art terapija. Koliko vam osobno umjetnost pomaže kao svojevrsna terapija i ispušni ventil u nošenju sa stresom koji donose poslovni i privatni izazovi?

Tema art terapije prirodno se nadovezala na moj dugogodišnji interes za povezanost tijela, emocija i kreativnog izražavanja. Još tijekom studija na Akademiji dramskih umjetnosti u Splitu posebno me zanimala psihofizička priprema glumca, a tu sam temu nastavila istraživati i na Kineziološkom fakultetu u Splitu. Oduvijek me fasciniralo to kako tijelo pamti emocije i kako kroz pokret, glas i umjetnički proces možemo bolje razumjeti sebe. Zato umjetnost za mene nije samo profesija, već i svojevrsna terapija. U trenucima stresa ona mi pomaže uspostaviti ravnotežu i pronaći unutarnji mir. Vjerujem da umjetnost ima iznimnu snagu ne samo u stvaranju, nego i u iscjeljivanju, zbog čega me područje art terapije danas jako privlači. Moje najveće rane u životu zacijelile su uz pomoć muzike i plesa. Samo plešite, makar sami sa sobom, i sve će biti lakše.

'Mnoge žene i dalje osjećaju pritisak da budu sve odjednom'

Uloga Nore u predstavi 'Lutkina kuća, drugi dio' donijela vam je sjajne kritike, ali i ovacije publike. Kada biste Norinu borbu, njezinu emancipaciju i poziciju žene preveli u današnje vrijeme i suvremeno društvo, koliko u Nori ima današnjih žena? S kojim se to 'nevidljivim okovima' danas najviše borimo?

Mislim da je upravo zato Nora i danas toliko snažan lik – zato što njezina borba nije završila onog trenutka u kojem je zalupila vrata. Danas žene imaju mnogo više prava, mogućnosti i sloboda nego u Norino vrijeme, ali 'nevidljivi okovi' nisu nestali, samo su promijenili oblik.

Mnoge žene i dalje osjećaju pritisak da budu sve odjednom: uspješne u poslu, posvećene majke, partnerice, kćeri, da izgledaju dobro, budu emocionalno dostupne svima i pritom ne pokažu umor. Često se od žena očekuje izvrsnost na svim poljima, a prostor za pogrešku mnogo je manji nego što se čini. U Nori prepoznajem svaku ženu koja se barem jednom zapitala živi li život koji je sama odabrala ili onaj koji se očekuje od nje. Njezina emancipacija za mene nije pobuna protiv muškarca, braka ili obitelji, nego hrabrost da iskreno pogleda sebe i preuzme odgovornost za vlastiti život. To je proces koji traje cijeli život. Kao žena, majka, umjetnica i poduzetnica, znam koliko je važno sačuvati svoj identitet među svim ulogama koje nosimo. Možda su današnji okovi manje vidljivi, ali pitanje koje Nora postavlja i dalje je isto: tko sam ja kada maknem sve uloge koje mi je društvo dodijelilo? I mislim da je to pitanje koje si svaka žena postavi barem jednom u životu.

Često vas na daskama koje život znače gledamo u ulogama izrazito jakih, karakternih žena. Koja vam je uloga do sada u karijeri bila najveći glumački, ali i emotivni izazov?

Iskreno, teško mi je izdvojiti samo jednu ulogu jer je svaka na svoj način i glumački i emotivni izazov. Vjerujem da glumac uvijek mora voljeti svoju aktualnu ulogu i svoju aktualnu predstavu. Ako joj ne pristupite s punim srcem, znatiželjom i poštovanjem, publika to osjeti. Svaka nova uloga od vas traži nešto drugo – nekad veću emocionalnu ogoljenost, nekad fizičku transformaciju, a nekad preispitivanje vlastitih uvjerenja i iskustava. Upravo zato volim ovaj posao. Svaka predstava postaje novo putovanje i prilika da otkrijete nešto o liku, ali i o sebi. Nora je bez ikakve sumnje jedna od najzahtjevnijih i najvažnijih uloga koje sam igrala. Nije riječ samo o velikom glumačkom zadatku, već o liku koji otvara brojna pitanja o identitetu žene, slobodi, braku, majčinstvu i cijeni osobnog izbora. Nora je istovremeno snažna i ranjiva, hrabra i uplašena, a upravo su ti slojevi najveći izazov za glumca. Natjerala me i da preispitam svoje stavove o braku.

Vjerujem i u to da uloge dolaze baš onda kada trebate savladati neke lekcije u životu. Posebno iskustvo je dijeliti pozornicu s Erminom Sijamijom – koji igra Torvalda, Norinog supruga – fenomenalnim, zrelim i punokrvnim bosanskohercegovačkim glumcem koji je svojom prisutnošću, talentom i partnerstvom na sceni uvelike pridonio tome da predstava dobije veću dubinu. Kada imate takvog partnera, prvaka Narodnog pozorišta u Sarajevu, onda možete otići dalje, biti hrabriji i istraživati emocije do krajnjih, neslućenih granica. Divne su i kolegice Mija Bujan i Lidija Florijan. Četverac smo koji uživa u specifičnoj situaciji u kojoj je publika voajerski sudionik naše obiteljske drame, upravo s nama, u našoj kući. Naime predstavu igramo u središtu našeg obiteljskog salona dok je s nama u kući svega 46 gledatelja.

Univerzalne teme koje nadilaze profesije i generacije

Osim 'Lutkine kuće', tu je predstava 'Apokalipsa radnika', za koju se redovito traži karta više i koja rasprodaje dvorane i u Zagrebu i u Splitu. Što mislite da je u toj predstavi toliko snažno rezoniralo s publikom?

Mislim da je publika u predstavi 'Apokalipsa radnika' prepoznala iskrenost. Iako govori o radnicima, sustavu i društvu, ona zapravo govori o svima nama – o osjećaju nesigurnosti, borbi za dostojanstvo, potrebi da budemo viđeni i priznati, o ljubavi. Kakvoj-takvoj, ali ljubavi. To su univerzalne teme koje nadilaze profesije i generacije. Za mene je ova predstava osobito važna jer u njoj nisam samo jedna od dvije glavne glumice. Radila sam kao asistentica režije i autorica scenskog pokreta, što mi je omogućilo da sudjelujem u njezinu nastanku od samih temelja. Upravo zato osjećam posebnu povezanost s cijelim tim projektom i iznimno sam ponosna na ono što smo zajedno stvorili.

Igrate li trenutno još neke naslove i možemo li uskoro očekivati neke nove kazališne ili televizijske projekte?

Snimala sam kratku, ali slatku epizodnu ulogu u novoj sezoni serije 'Blaž među ženama', razgovaram o novoj seriji, a najesen kreće nova sezona mog matičnog kazališta GKM-a Split.

Vaša empatija i humanitarni rad poznati su već dug niz godina, no sada ste otišli i korak dalje osnivanjem humanitarne udruge. Što vas vodi i motivira u toj neprestanoj potrebi da pomažete drugima?

Ne doživljavam pomaganje kao nešto posebno ili izvanredno nego kao prirodnu ljudsku odgovornost. Imala sam sreću upoznati puno ljudi, čuti njihove priče i vidjeti koliko malo ponekad treba da nekome promijenite dan, a ponekad i život. To me naučilo da empatija nema smisla ako ostane samo osjećaj – ona mora prijeći u djelovanje. Osnivanje udruge bio je logičan nastavak svega što sam godinama radila. Željela sam stvoriti platformu kroz koju pomoć može biti sustavna, konkretna i dugoročna. Najviše me motivira spoznaja da svatko od nas, bez obzira na profesiju ili životne okolnosti, može biti dio nečije pozitivne promjene. A kada vidite da je vaš trud nekome vratio nadu, dostojanstvo ili osjećaj da nije sam, to je najveća nagrada. Imam sreću da mi ljudi, moji anđeli, vjeruju i hvala im na tome.

Koliko i kako ste angažirani u poduzetničkom projektu supruga u Dugopolju?

Moram priznati da me uvijek iznova iznenadi to koliko se često uspjesi žena u poslovnom svijetu i dalje promatraju kroz prizmu njihovih supruga. Dugopoljski centar nije projekt mog supruga u kojem povremeno sudjelujem, već zajednički projekt u koji smo oboje utkali godine rada, znanja, ideja, odricanja i vizije. U braku partneri imaju jednaka prava, jednaku odgovornost i jednako pravo biti prepoznati za ono što zajedno stvaraju. Od samog početka aktivno sam uključena u razvoj ove revolucionarne ideje skrbi, od koncepta i sadržaja, preko komunikacije i identiteta brenda, do stvaranja okruženja koje će korisnicima pružiti osjećaj sigurnosti, dostojanstva i kvalitete života. Posebno me veseli to što sam na osnovi svojeg iskustva u javnom prostoru, umjetnosti i komunikacijama mogla dati doprinos projektu koji ima snažnu društvenu vrijednost.

Centar koji gradimo u Dugopolju nije samo zdravstveno-socijalni centar, već mjesto koje spaja vrhunsku skrb, prevenciju, rehabilitaciju i kvalitetu života. Nas dvoje smo supružnici, ali prije svega partneri koji zajedno stvaraju nešto za što vjerujemo da može donijeti stvarnu promjenu u društvu. Ono što me osobito veseli jest činjenica da to nije samo poslovna investicija nego projekt sa snažnom društvenom i humanom komponentom. Vjerujem da zajedno stvaramo mjesto koje će ljudima pružati ne samo skrb, već i osjećaj pripadnosti, sigurnosti i života ispunjenog sadržajem.

'Pokret, tijelo i emocije neraskidivo su povezani'

Poznati ste po tome da ste uvijek u vrhunskoj formi i često motivirate žene da se pokrenu. Koliko se vaš pristup vježbanju mijenjao kroz godine i životne faze? Danas se sve više govori o balansu, a manje o 'forsiranju' – gdje pronalazite svoju mjeru?

Znam da danas često slušamo da je ključ u balansu, ali ja vjerujem da se najveći pomaci događaju onda kada izađemo iz svoje zone komfora. Naravno da ne zagovaram iscrpljivanje ili ignoriranje zdravlja, ali isto tako ne mislim da se rezultati postižu isključivo ugodom i traženjem ravnoteže u svakom trenutku. S godinama se moj pristup vježbanju mijenjao jer se mijenjao i moj život. Bilo je razdoblja intenzivnijih treninga, razdoblja u kojima sam bila više posvećena poslu ili obitelji, ali jedna stvar ostala je ista – disciplina. Motivacija dolazi i prolazi, a disciplina ostaje. Vjerujem da žene često imaju puno više snage nego što misle i zato ih uvijek nastojim potaknuti da od sebe traže malo više. Upravo se u tom 'malo više' najčešće krije najveća promjena.

Primjećujete li da žene danas više ulažu u svoje zdravlje i tijelo nego prije i što vas u tom kontekstu najviše veseli?

Sve više žena shvaća da briga o vlastitom zdravlju nije luksuz ni sebičnost, već odgovornost prema sebi i svojim najbližima. Najviše me raduje to što se naglasak sve više stavlja na snagu, zdravlje i dugoročnu kvalitetu života, a sve manje isključivo na izgled.

Budući da ste na poslijediplomskom studiju koji se bavi art terapijom, što nam možete reći o tome koliko su povezani pokret, tijelo i emocije?

Pokret, tijelo i emocije neraskidivo su povezani. Tijelo često govori ono što riječima ne znamo ili ne možemo izreći. Upravo zato me cijele karijere fascinira komunikacija pokretom i način na koji se emocije mogu izraziti bez ijedne izgovorene riječi. Pokret, tijelo i emocije su u neraskidivoj ljubavnoj vezi utroje. Nadilaze nama poznat obrazac jedan na jedan.

Ima li dana u kojima vam se jednostavno ne da trenirati i kako se tada 'pogurate'?

Naravno da ih ima. Mislim da svi imamo dane u kojima nam se ne da trenirati. Razlika je u tome što ne čekam da dođe motivacija. Oslanjam se na disciplinu. Često si kažem da ne moram odraditi savršen trening, ali moram doći i krenuti. U najvećem broju slučajeva upravo je taj trening onaj savršeni.