Zdravstveni problemi započeli su mu zatezanjem u donjem dijelu leđa tijekom treninga, što je Edin Mehmedović Edo isprva pripisao uobičajenom umoru i nastavio s aktivnostima. No bol se ubrzo počela spuštati niz lijevu nogu uz trnce i slabost u stopalu, a magnetska rezonanca potvrdila je ekstruziju diska između kralježaka L5 i S1.

Ubrzo više nije mogao sjediti ni hodati te je ustajao samo da bi otišao do toaleta, a na preglede je odlazio ležeći na spuštenim sjedalima automobila.

Prijelomni trenutak

Sve je, ponovimo, započelo naizgled bezazlenim zatezanjem u donjem dijelu leđa tijekom treninga, unatoč tome što je, kao i uvijek, odradio temeljito zagrijavanje. Iako je spornu vježbu odmah prekinuo, poput većine sportaša vjerovao je da je riječ o prolaznoj boli. Idućih tjedana nastavio je s uobičajenim napornim ritmom: vozio je bicikl, planinario, igrao tenis te vodio organizaciju dječjih ljetnih kampova, ne dopuštajući si predah unatoč jasnim signalima koje mu je tijelo slalo.

Međutim bol se postupno i nezaustavljivo pojačavala, a situacija je postala alarmantna kada se počela širiti niz lijevu nogu uz utrnuće stopala. Prijelomni trenutak dogodio se onog jutra kada više nije mogao samostalno ustati iz kreveta. Tek tada je postalo jasno da nije riječ o običnoj sportskoj ozljedi i da je odlazak liječniku postao neizbježan.

Ozljede su ga pratile kroz cijelu sportsku karijeru, no teški problemi s kralježnicom potpuno su ga zatekli i natjerali na preispitivanje dosadašnjih navika. Priznaje da je godinama trenirao istim intenzitetom kao u dvadesetima, vjerujući da snažno tijelo može izdržati svaki napor. Ta ga je situacija naučila ključnu lekciju: sportske aktivnosti moraju se prilagoditi godinama, a dugogodišnje iskustvo nikoga ne čini otpornim na ozbiljne zdravstvene probleme.

>> Trener Edo nakon teške dijagnoze hoda uz pomoć štapa: 'Ljeto mi se ipak odlučilo ukazati' <<

Ovo mu je razdoblje bilo jedno od najtežih u životu, i fizički i psihički. Čovjek čija je svakodnevica bila nezamisliva bez kretanja odjednom se našao prikovan za kauč. 'Mama bi mi skuhala ručak koji sam jeo ležeći na kauču. U tim trenucima, sa svojih 46 godina, ponovno sam postao dijete o kojem se netko mora brinuti. Vrijeme sam kratio knjigama i televizijom, ali ono što mi je najviše nedostajalo bio je osjećaj slobode. Cijeli život učim ljude koliko je važno kretanje, a onda sam jednog jutra trebao tuđu pomoć da ustanem s kauča. Tek tada sam do kraja shvatio da zdravlje nikada ne smijemo uzimati zdravo za gotovo', izjavio je za Story.

Nakon što se akutna upala smirila i nakon što je prestao piti tablete protiv bolova, prava rehabilitacija zapravo tek počinje. Danas se raduje sitnicama koje većina ljudi uzima zdravo za gotovo – može samostalno stajati nekoliko minuta i polako hodati, a odlazak na more pružio mu je i fizički i mentalni reset. Iako je prvih dana samo ležao, ubrzo je počeo odlaziti u kraće šetnje i ulaziti u more.

Lagano plivanje i kupanje sa suprugom i kćerima vratili su mu prijeko potreban optimizam i energiju, pa s puno zahvalnosti zaključuje da ga supruga tog dana nije samo odvezla na more, već ga je doslovno vratila u život.