Cestovni bicikl, MTB, trekking ili nešto četvrto? Koji bicikl odabrati, što voziti? Zbog čega? Pitanja se nameću sama od sebe. A da niste ni sjeli na bicikl. Ja sam sjeo na MTB i nisam se dao skinuti dvije godine. Iskreno, i vožnja na brdskom biciklu iliti mountain bikeu bila mi je posve dovoljna. Iako je brda sveukupno bilo malo, u ljetnim mjesecima i nešto šume. MTB je ipak bicikl koji je kod nas najrašireniji i meni je poslužio da imam bicikl koji će me izvući u bilo kojoj situaciji i da ću se uvijek dočekati na obje noge, odnosno na dva kotača. Zapravo i dalje mislim da mi je to baš ono što sam tražio, možeš uvijek mijenjati podlogu, rute, ići po kamenu i blatu. A šire gume i dobre ripne spasile su me od pada nekoliko puta. No činjenica je da sam se znao ispatiti na asfaltnoj podlozi.

Odabrati bicikl zapravo uopće nije problem ako počinješ voziti, no kasnije, kada napreduješ, želiš više, postaješ ambiciozni amater, gotovo sportaš na biciklu. Počinješ razmišljati i gledati druge kako jure na biciklu pokraj tebe. Je, jesu gume tanke na cestovnom biciklu, ali opet, to su tamo neki koji su bolji od mene na specijalki s ambicijama za Tour de France ili bar Giro di Italia. Šalu na stranu, svaki profil bicikla ima svoje draži, prednosti i mane, i vjerojatno je najbolje profilirati se i voziti ono što ti se sviđa i najbolje leži.

Zapravo, kada pogledam cjelinu, na svim biciklima koje sam imao priliku probati, osjećao sam se dobro. Jer svaki je imao ono nešto svoje. I gradski, pa trekking bicikl i električni bicikl iznenadili su me uvijek s nekim detaljem ili novotarijom ili, ako ništa drugo, novim, finim i lijepim life styleom. Iako svi cestovni bicikli nemaju volan kao stare specijalke, te bicikle ipak doživljavam kao da su za neki viši rang. I uvijek iznova sam se iznenadio kada sam čuo ili mi je neko od cestovnjaka i rekao da dnevno prođe dvjesto kilometara samo onako. Na brevete koji se voze i po petsto kilometara dnevno na biciklu, da i ne pomislim.

Iako se svi trudimo reći da ne vozimo trke, svi smo na biciklu zadovoljni ako uspijemo, a to je relativan pojam. Malo brzine također nije naodmet. Radim veliki uvod da bih rekao kako me susret s biciklom za cestu iznenadio kao ni jedan bicikl do sada. A čini se da i nisam jedini. Kad sam podijelio svoje iskustvo s prve rute i mišljenje s ceste, mnogi koji voze samo na cesti nisu bili nimalo iznenađeni mojim impresijama. Da ne tepam dalje, ne znam je li me povuklo malo nekadašnje nostalgije za prvim biciklom (naravno, nakon Ponyja) specijalkom, kako smo je još zvali, ili je stvarno to neki drugačiji svijet pedaliranja.

U svakom slučaju, Cube Attain Race 2016. probudio mi je trkački duh. Osjećaj kretanja, položaj na biciklu koji mi više očito odgovara jer me ne bole više ni leđa. Što je najvažnije, osjećao sam se sigurno na tim malim gumicama ako se to tako uopće može nazvati. Pa me cestovni bajk 'navukao' i evo, nisam se ni vratio s prve ture, već je proradio u meni cestovni adrenalin. I kilometarski. Kako i ne bi, skoro mi je ruksak bio teži od bicikla. Iako ruksake cestovnjaci uopće ne nose ili imaju neke manje. Dobro, nisam ni ja imao puno stvari na leđima, ali sam ostao iznenađen što sam na tom bajku tako stabilan i čvrst i to baš kada idem brzo. Kada imam osjećaj da sam puno prošao, a da se nisam umorio.

I da me počeo cestovnjak obarati s nogu i ljubav je na prvi pogled već pala. Pitao sam se čak - kako se na tome može voziti? Pa taj bicikl je lagan kao pero, ima samo devet kilograma. Bicikl nije pokazivao znakove nervoze, a bome ni ja. Dapače, osjećao sam se sigurno i pouzdano, a bike dan počeo se pretvarati u čisto zadovoljstvo. Nije mi bilo jednolično ni dosadno, što mi je bila prva pomisao na bicikliste koji se voze samo po cesti. Naprotiv, takva vožnja postala je poticajna i izazovna. I naravno, uvijek me hvatala prije pomisao da bih kao cestovni biciklista stalno bio na cesti. Kao da ovako nisam.

Ali vrlo brzo sam, prisjećajući se gdje sam znao sresti cestovnjake, pronašao lijepe rute, gdje je mali promet ili ga nema uopće. Uglavnom, što se Zagreba tiče, to je sve južno od metropole, iza Brezovice. Tu je puno poveznih asfaltiranih cesta koje su također idealne za vožnju. Svakako, i vožnja starom samoborskom i okolnim manjim naseljima je vrlo ugodna.

Tako da se brzo stvorilo bezbroj novih ruta za moj novi adrenalinski poriv, a to je brzina i puno kilometara bez umora s novim biciklističkim pogledom. Više prošao, više vidio, doživio i još se zabavio. Teško da bih se više odlučio po asfaltnoj ruti od stotinjak kilometara patiti s MTB biciklom.

Tehnički gledano, osnovna razlika između cestovnih bicikala i drugih je u načinu prebacivanja brzina. Kočnica i ručica mjenjača su integrirane, desna ručica mjenjača podiže prijenos, a manja spušta brzinu. To je odlično smišljeno i prijenos sam odmah prihvatio i počeo se služiti kao da već vozim svaki dan. Naprosto mi je leglo. Lijeva kočnica je ručica, ima obrnutu zadaću i ima samo jedan prijenos s manje na veću brzinu. U isto vrijeme može i kočiti i prebacivati brzine, no za početak se bolje upoznati s novim stilom u vožnji, za sve ima vremena.

Ono što se meni dogodilo bilo je pri prvoj vožnji. Naime, tenisica, točnije stopalo, odnosno noga... kako hoćete, doslovce mi je izletjela s pedale pri vožnji. To nije bio nimalo ugodan osjećaj. Malo sam i izgubio ravnotežu, što bih na drugom biciklu definitivno manje osjetio. Ovako sam ostao paf. Razlog sam pretpostavio, vjerojatno sam odjednom počeo brže voziti no obično, ubrzavati i koješta drugo izvoditi, poput velikog trkača na biciklu. Čak sam i pomislio da ću ipak morati jednog dana prijeći na pedale s kopčom. No to iskakanje s pedale nije se više ponavljalo pa sam to pripisao isto privikavanju na novi tip bicikla i želji za što bržem savladavanju draži cestovne vožnje. I, naravno, privikavanju na novi način i stil vožnje.

Malo još o ljepšim doživljajima s ceste. Definitivno je ugoda vožnje sasvim drugačija, držati se za ručkice i prebacivati brzine i kočiti istovremeno je baš fora. Zbog drugačijeg položaja tijela vozi se bez ruksaka, a osnovne stvari su u zadnjem džepu ili na bicIklu. Ruksak s kojim ja, naravno, vozim nije mi smetao na manjim relacijama pedesetak kilometara, no na duljim relacijama mogli bi se pojaviti problemi u leđima ili stabilnosti na bajku. Jedino što mi se ipak učinilo da moram više gledati ispred sebe, od čega sam se vozeći MTB odvikao. Na njemu gledam puno dalje ispred sebe, a kod cestovnjaka bi trebalo malo paziti nije li neka izbočina ili sl. na cesti, baš zbog tih malih guma jer ako ništa drugo, dobro ćete se prodrmati. No možda su to isto početničke impresije.

Ovaj bicikli koji sam vozio, Cube Attain Race 2016., ima okvir od aluminija. Bicikl nema suspenziju ni disk kočnice, već klasične. I na to se treba priviknuti. S njim se mogu voziti bez problema i maratoni i utrke. Ovaj bicikl će definitivno pružiti zadovoljstvo i ozbiljnijem vozaču, ne samo amateru ili rekreativcu. Većina dijelova je Shimano grupa, a bajk spada u gornju srednju klasu. Ovaj bicikl može podnijeti i vožnju po finijem makadamu, što je, naravno, super kada se na nekoj asfaltnoj ruti nađe i malo lošijeg puteljka. Na ovakvom biciklu u pravilu se provodi više vremena, više se i dulje vozi, pa je pri odabiru veličina bicikla i nekih dijelova važnija nego pri odabiru nekih drugih vrsta bicikala.

Više o biciklu na www.keindl-sport.hr