Činjenica je da većina ljudi u svijetu ne jede dovoljno voća i povrća u svojoj svakodnevnoj prehrani. Nekima je ono cjenovno nedostupno, nekima regionalno, a neki ga jednostavno ne vole.

No, novo izvješće objavljeno časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, upozorava i da ga sve manje uzgajamo. Točnije, izvješće međunarodnog tima stručnjaka za prehranu, poljoprivredu i botaniku upozorava da nam povrće polako izumire.

Znanstvenik Maarten van Zonneveld, koji je vodio istraživanje dok je radio u Svjetskom centru za povrće, kaže da naši postojeći pristupi poljoprivredi nisu dovoljni za rješavanje svjetskih prehrambenih problema.

'Rješenje nije samo uzgajati više povrća – već i uzgajati više vrsta povrća', ističe i dodaje kako je velik dio bioraznolikosti povrća, koja nam je potrebna još uvijek prisutan u tradicionalnim sortama i divljim srodnicima.

Poljoprivrednici povrće često vide kao veći ekonomski rizik od drugih usjeva zbog njegovog kratkog roka trajanja. Zabrinjava da je prije industrijalizacije postojala puno veća raznolikost biljaka koje su se uzgajale za hranu. Primjerice, iako u svijetu postoji više od 4000 različitih sorti krumpira, najčešće se komercijalno uzgaja njih pet do osam.

Umjetna selekcija, razvoj monokultura za masovnu proizvodnju, industrijalizacija poljoprivrede i genetske modifikacije kako bi povrće bilo veće, izdržljivije ili ljepše, utjecalo je na to da se smanji raznolikost povrća koje završava na našim stolovima.

Organizacija Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO) procijenila da je je 24 posto divljih srodnika povrća u opasnosti od izumiranja. Van Zonneveld i njegov tim upozoravaju da, ako izgubimo genetsku raznolikost povrća, gubimo i njihove hranjive tvari, ali i sposobnost prilagodbe naših usjeva klimatskim promjenama.

'Biljke poput paukove biljke, klizavog kupusa i gorke tikve, koje su obično bogatije mikronutrijentima i bolje prilagođene izazovnim uvjetima okoliša s ograničenim resursima, dostupne su samo regionalno i vrlo često zanemarene u velikim prehrambenim politikama i strategijama', upozorava van Zonneveld.

Ističe da se gubitak bioraznolikosti povrća događa u trenutku kad globalni prehrambeni sustavi hitno trebaju diverzifikaciju.

I mali korak može puno značiti

Van Zonneveld i njegov tim ističu kako i obični građani mogu pomoći u očuvanju bioraznolikosti i spasiti neke tradicionalne vrste povrća od izumiranja.

Potiče ih da ne siju 'industrijske' vrste sjemena, već u 'knjižnicama sjemena', različitim vrtlarskim udrugama ili čak putem društvenih mreža, potraže tradicionalne sorte biljaka i uzgajaju njih.

Prikupljanjem sjemena za ponovni uzgoj sljedeće godine, održava vrstu na životu i čuva bioraznolikost.