Integracija imigranata top je tema u Europi kojom se u svom debitantskom filmu 'Macondo' pozabavila redateljica Sudabeh Mortezai, koja inače  i sama potječe iz obitelji iranskih doseljenika u Njemačku.

Problematiku integracije čečenske obitelji, samohrane majke i njeno troje maloljetne djece, Mortezai predstavlja iz perspektive jedanaestogodišnjeg dječaka Ramasana rastrganog između tradicionalne uloge pater familiasa, koja mu u obitelji pripada kao najstarijem muškarcu koji se, nakon očeve pogibije u ratu protiv Rusa, dužan skrbiti o majci i dvije mlađe sestre i razigranog djetinjstva s ekipom mangupa iz kvarta, uvijek na rubu maloljetničke delinkvencije.

Iako priču temelji na nekim stereotipima o imigrantima - neprilagođeni novoj kulturi, drže se uvijek zajedno, ne znaju jezik zemlje u koju dolaze - mlada redateljica ipak dovoljno dobro i sama zna što znači biti stranac u Europi, pa ni na trenutak na zapada  u karikiranje, a svoje likove oplemenjuje osobinama koje ih čine vrlo životnima i uvjerljivima. U duhu iranske filmske tradicije Mortezai je kreirala osobito zanimljiv i kompleksan lik dječaka Ramasana. Mlada redateljica je uspješno izbjegla i zamku da pripovjeda iz perspektive slatkog i nedužnog djeteta, naprotiv njen Ramasan nema nimalo naivan pogled na svijet, on je napola muškarac, napola dijete, istovremeno brižan i divlji, prestrašen i neustrašiv. Odrastao bez oca, u zemlji drugačijih vrijednosti i kulture, njegov svijet se iz temelja prodrma kad se obitelji približi nekadašnji očev suborac, tajanstveni Isa. 'Macondo' je više nego solidni debi mlade redateljice od koje se, vjerujemo, puno može očekivati.

Izvan natjecateljske konkurencije prikazan je još jedan film u kojemu je protagonist dječak u predtinejdžerskoh fazi, 'Mali Quinquin' Bruna Dumonta. Riječ je o otkačenom crnohumornom filmu detekcije koji je originalno zamišljen kao televizijska serija. Prikazana gotovo tri i pol sata duga verzija nije prilagođena za galedanje na velikom platnu, nego se doima kao da je više epizoda jedne jako dobre serije spojeno u jedan film. Poprilični problemi, na žalost, proizlaze iz takvog postupka jer ovakva verzija filma preduga je, pomalo naporna za gledanje, a radnja se često vrti u krug. Šteta što Dumont nije, kad je već odlučio seriju prikazati kao film, napravio kraću verziju. Mogla je biti urnebesna jer u cijeloj seriji pratktički nema nijednog ozbiljnog lika, svi su poprilično pomaknuti ili trknuti pa je njihovu međusobnu interakciju vrlo zabavno gledati.

Vrhunac dana svakako je bila projekcija novog filma Andreja Zvjaginceva 'Levijatan', koji je izazvao popriličnu buru u hrvatskim medijima s obzirom da nije prikazan na Motovunu na kojemu je Zvagincev gostovao, nego će biti prikazan sljedeći tjedan na Vukovar Film festivalu, čiji je organizator, Discovery film i video, otkupio film za distribuciju u Hrvatskoj. Bura se digla s razlogom barem što se tiče umjetničke uspješnosti filma, jer 'Levijatan' je moćna priča o našoj stvarnosti, koja bi se bez problema mogla snimiti i u Hrvatskoj. Iako smještena u Rusiju, u priči o borbi pojedinca i korumpirane birokracije lako će se prepoznati građani cijelog svijeta. Nije slučajno da je Zvjaginceva za film nadahnuo stvarni događaj koji se odvio u Americi, a on radnju smješta u svoju rodnu zemlju neskriveno kritizirajući Putinovu vlast (fotošopirani Putinov portrert na zidu blagim, odobravajućim pogledom promatra sva zbivanja u sobi beskrupuloznog gradonačelnika) i šaljući nam poruku o univerzalnosti ove mračne priče u kojoj gotovo da nema pozitivaca, a ni nade u bolju budućnost. Zvjagincev nam je zapravo pokazao da svi mi živimo u Putinovoj zemlji zvala se ona Rusija, Amerika ili Hrvatska.