SAN O SLAVI

Zbog čega stranci ne vole hrvatske rokere?

20.06.2010 u 10:36

Bionic
Reading

Do sada to još skoro nikada nikome nije uspjelo, pa smo pokušali dokučiti tu vjekovnu tajnu neuspjeha domaćih rokera na globalnoj sceni

Svakome je danas jasno da su rock zvijezde, između ostalog, i sjajni veleposlanici svojih zemalja - uspiju li se globalno afirmirati. Da odmah bude jasno, anglosaksonska kultura nametnula je engleski jezik kao domicilni jezik rock plemena pa je čitav niz sjajnih rock izvođača širom svijeta koji pjevaju na svom materinjem jeziku ostao po strani, u sjeni dominantne zapadnoeuropske i američke rock kulture. Hrvatima je u povijesti pop i rock kulture uspjelo dotaknuti taj komadić globalne popularnosti zahvaljujući Ivi Robiću (50-ih godina) i Karlu Metikošu alias Mattu Collinsu (60-ih godina). Dugo je vremena prošlo do prvog sljedećeg globalnog uspjeha jer je tek 1989. godine grupa Riva pobijedila na Eurosongu i postala doista globalno popularna. I ponovo potom par desetljeća pauze te neočekivani potez Tončija Huljića koji s Maksimom Mrvicom i gudačkim kvartetom Bond osvaja vrhove svjetskih top ljestvica. I to je sve. Četvoro izvođača u 60 godina povijesti domaće pop rock scene i nije neki rezultat.

Da bi nam bilo lakše nakon te činjenice, valja se osvrnuti i na neke druge europske države koje također nisu ostvarile bogzna kakav globalni uspjeh. Tako ni danas nije poznat ni jedan mađarski, češki, slovački, rumunjski, belgijski (hm, njihov je Vaya Con Dios), švicarski (opet hm, njihov je DJ Bobo)… pop ili rock izvođač koji je osvojio vrhove svjetskih top ljestvica. Austrijanci su imali samo Falca. S ovih je prostora, bez sumnje, najveću slavu ostvario Goran Bregović, iako prvenstveno na polju world musica i filmske glazbe, a i slovenski Laibach ima obožavatelje na svim kontinentima i globalnu diskografsku kompaniju iza sebe te status perjanica alter scene. Tu je još i čitav niz izvođača autohtone glazbe koji privlače pozornost ljubitelja world music scene poput Mostar Sevdah Reuniona, nedavno preminule Liljana Petrović Butler itd.

Trenutačno s ovih naših prostora najbolje ide beogradskom DJ-u Marku Miličeviću koji je pod pseudonimom Gramophonedzie trenutno uspio osvojiti britansku dance scenu, kao i makedonskom magu elektronike Kirilu Džajkovskom koji se savršeno uklopio u trend balkan beata koji trenutno osvaja sve više poklonika širom svijeta, a ni slovenski hard ska Elvis Jackson ne bi se smio požaliti s obzirom na sve bolju prođu širom Europe. Ne treba zaboraviti ni zagrebačkog DJ-a i skladatelja Eddya Ramicha kojeg su prije par godina Japanci proglasili najboljim DJ-em na svijetu i koji s projektom Eddy Meets Yannah polako ali sigurno ostavlja debeli trag na globalnoj nu jazz sceni. Svakako valja spomenuti i neočekivani, ali bez sumnje veliki uspjeh grupa Karma i Colonia, čiji plesni ritmovi su (ma što mi o njima mislili) oduševili milijune širom istočne Europe, ali i mnogoljudne Kine. Bambi Molesters su pri samom vrhu svjetske surf scene (ma kako malena ona bila), Cubismo je mnoge oduševio i zahvaljujući etiketi Irma Records, njihovi se albumi mogu nabaviti širom svijeta. Mojmir Novaković i Kries dostojni su predstavnici na world music sceni, no to su sve izvođači koji su u svom glazbenom žanru koliko toliko nešto uspjeli napraviti, bez ostvarenog globalnog uspjeha. A što zapravo znači globalni uspjeh i zašto nikada nikome nije uspjelo stati uz bok svjetskim pop ili rock zvijezdama?


Ivo Robić je 50-ih imao ugovor s tadašnjom kompanijom Polydor (koja je kasnije postala PolyGram, a koju je potom preuzeo Universal Music Group) i stvarno je bioeuropska zvijezda. Karlo Metikoš bio je obožavani roker koji je žario i palio Francuskom, ali i Europom, zahvaljujući redovnom emitiranju njegovih hitova na tada najslušanijem Radio Luxemburgu. Grupa Riva je postala izuzetno uspješna u Japanu, ali i širom Europe… Međutim, unatoč činjenici da doista među nama žive talentirani glazbenici koji nisu ništa lošiji od trenutnih globalnih pop i rock zvijezda (iako je ipak riječ o svega pet, šest imena), hrvatskih izvođača nema ni blizu svjetskim top ljestvicama.

Kao prvo, za bilo kakav pokušaj izlaska izvan granica Hrvatske kao i regije, potrebna je poveća količina novca, vrlo sposoban menadžer, odnosno agent, te maksimalna podrška diskografske kuće u smislu logistike, financija i kontakta. Sa druge pak strane, za svakog izvođača to znači par godina sviranja za vrlo malo novaca, nastupi u svakojakim prostorima i spremnost na putovanja 24 sata na dan 365 dana u godini te davanja intervjua, fotografiranja i spremnost na sve vrste odnosa s medijima. Ukratko, kada god se ukaže prilika, oni moraju biti spremni za nastup. Dakako, preduvjet je talent, uvježbanost, kvaliteta, ali i originalnost. Poklopi li se sve to, prvo treba pronaći partnera tj. diskografsku kompaniju s globalnom distribucijom koja vjeruje u mogućnost zarade putem anonimnog izvođača iz Hrvatske u čiju promidžbu na svjetskom nivou treba uložiti nemalu svotu novca te omogućiti prodaju albuma širom svijeta. Dakako, nakon što se barem jedan i pol hit zavrti na desecima tisuća radio postaja i ostvari ulaz među prvih deset mjesta inozemnih top ljestvica na svim kontinentima. Zvuči kao utopija.

Načelno, menadžerima neke hrvatske diskografske kuće, koji vjeruju u nekog svog izvođača, te zahvaljujući njegovu talentu i globalnom uspjehu, uloženi novac vratio bi se višestruko. Svjesni izuzetno velikog rizika te abnormalno velike konkurencije upornih entuzijasta iz cijelog svijeta, domaći izvođači radije se zadovoljavaju uspjehom kod kuće, zarađenim honorarima te slavom kod susjeda. A možda doista nitko još nije dovoljno sazrio da se okuša u igri s najvećima ili pak zato što je s manje talenta i uz slabiju konkurenciju kod kuće jednostavnije i uz manje truda.