Od umjetnika se očekuje da uvijek istražuje, nudi nešto novo i prenosi nam svoje vizije, impresije i emocije. Stoga nije ništa neobično da, s vremena na vrijeme, neki umjetnik skrene sa svog dosadašnjeg puta u želji da, otkrivši nešto novo i njemu blisko, podijeli to sa svojom publikom. Zoran Predin snimio je možda najlošiji album u svojoj samostalnoj karijeri. 'Kosa boje srebra' izuzetno je neujednačen album, ispunjen nizom zabavnih pop pjesama koje bi komotno mogle egzistirati na domaćoj lakoglazbenoj sceni kroz glas nekog drugog. Da bilo tko drugi pjeva pjesme koje se nalaze na ovom albumu, osvrt bi bio gotovo nepotreban jer bi se utopile u jednoličnoj masi domaće estrade. Možda je ovakav zaključak previše oštar, možda nas je Predin razmazio svojim dosadašnjim albumima postavivši ljestvicu vrlo visoko, a možda je stvarno ovo loš album. 2008. godine snimio je album 'Inventura' na kojem je lagano zagazio na estradu, ali je ostao vjeran svom glazbenom izrazu i svojim karakterističnim i, vrlo često, prekrasnim i snažnim stihovima punim emocija. Potom je uslijedio 'Trag u beskraju' koji je snimio u suradnji s Matijom Dedićem obradivši pjesme s ex-YU scene kroz dosta neočekivani izbor istih. I onda je, nakon punih pet godina od posljednjeg autorskog albuma, objavio 'Kosu boje srebra.

Album otvara naslovna pjesma posvećena pokojnoj Margiti Stefanović. Lijepa pjesma u njegovom stilu uz neminovno pitanje zašto baš sada. Margita je preminula prije 11 godina. Potom slijedi 'Danas ja, sutra ti' koja bi više pristajala Borisu Novkoviću. Odmah iza nje udara plesni pop hit 'Na kraju naše duge', da bi uslijedio hit generacije treće dobi 'U mojim očima', iza čega sve pada uz sirtaki i 'Rusvaj u kadi'. I kada ste mislili da je doista otišao na 'kvasinu' pljesne vas 'Generalica' ('Zauzmi me, generalice, uputi specijalce u moja maštanja') koja uz dvokorak, country pozadinu sa zvukom ritam-mašine marke Casio s početka 80-ih otkriva da ništa nije slučajno na ovom albumu, već jednostavno loše. No ni tu nije kraj. Slijedi neočekivana obrada hita Olivera Mandića 'Pitaju me, pitaju'. Mandić je sjajan skladatelj s nizom odličnih pjesama u svojoj karijeri, ali možda bi nekako bila primjerenija 'Dođe mi da vrisnem tvoje ime' koja bi Predinu daleko bolje sjela od ove pop pjesmice koja se našla na novom albumu. Ali ni to nije sve. 'Đes' ba Vučko' spušta ga još niže. Svijetla točka ovog albuma, osim naslovne 'Kose boje srebra', eventualno je odlična obrada starog hita 'Puljub, ki riše ustnice'. No to je ipak jedna stara pjesma. 'Bijele miševe' koji zatvaraju album nije potrebno ni spominjati. Sve u svemu, veliko razočaranje od autora koji je tijekom protekle 33 godine postavio izuzetno visoke kriterije i odgojio generacije koje usred noći napamet znaju recitirati njegove stihove i pjevušiti njegove pjesme. Je li u pitanju kriza identiteta ili pokušaj osvajanja novog (estradnog) tržišta, vrijeme će pokazati. Svakako valja spomenuti da glazbeni izraz više nije gipsy swing, već potpuno novostvorena kombinacija instrumenata gdje Robert Pikl svira gitaru, Janez Dovč harmoniku i Goran Krmac tubu i elektronske ritmove, uz napomenu da se produkcijom i elektronskim podlogama pozabavio Iztok Turk

Ocjena: 6/10

Njegovi sunarodnjaci, Laibach, izgubili su još prije petnaestak godina bitku s grupom Rammstein koja ih je bezočno pokrala proglasivši se gospodarima tzv. Neue Deutsche Harte glazbe u fuziji s elektronikom odnosno industrial ritmovima i žestokim gitarskim rifovima. Međutim, Laibach se nije predao, već je nastavio istraživati glazbenu umjetnost. U međuvremenu su postali izuzetno cijenjeni, ne samo kao glazbeni već audiovizualni umjetnici čiji nastupi kao i svako novo diskografsko ostvarenje je postalo događaj na polju suvremene umjetnosti. Posljednji studijski album s autorskim materijalom objavili su 2006. godine obradivši nacionalne himne - 'Volk'. Potom je uslijedilo niz umjetničkih projekata, nastupa i turneja gdje se Laibach sve više uspinjao ka neizbježnim sudionicima suvremene umjetnosti. Tako ih je i put doveo prošle godine na spektakularni koncert u Tate Modern u London gdje su održali koncert za pamćenje pridobivši pri tom zasluženu pažnju svjetskih medija, javnosti i povjesničara umjetnosti. Novi album je spreman i najavljen je za veljaču 2014. godine. Laibach je ostao vjeran svojoj matičnoj diskografskoj kući Mute koja će i album objaviti. Vrlo vjerojatno su na njihov nagovor, kao besplatni download, prvo odlučili svojim obožavateljima ponuditi najavni EP 'Spectre' ne bi li zagrijali atmosferu pred izlazak albuma. I u tome su sjajno uspjeli. Uz tri nove pjesme 'Eurovision', 'No History' i 'Reistence is Futile' na EP-u je i live verzija još jedne nove pjesme, obrada pjesme Sergea Gainsburga 'Love on the beat' izvedene baš na tom spomenutom londonskom koncertu u galeriji Tate Modern.

Ponovo drugačiji, ponovo novi i ponovo uspješno provokativni. 'Spectre' nudi shizofreni zvuk pitkih industrial ritmova i prepoznatljivog mračnog zvuka uspješnih Slovenaca čiji glazbeni izraz komotno može egzistirati na plesnom podiju, u nečijoj zamračenoj sobi ili pak u nekoj galeriji. Mračna down tempo elektronika i prepoznatljiv glas Milana Frasa koji u refrenu pjesme 'Eurovision' grmi 'Europe is fallin apart'. Snažno, dojmljivo i uzvišeno. Kao i velik dio njihove karijere koja se kontinuirano drži gornjeg doma, a sudeći po ovom EP-u i novi album stavit će ih ponovo na sam vrh intrigantnih europskih grupa čiji nastupi se ne propuštaju, a novi albumi iščekuju s nestrpljenjem. Nije naodmet spomenuti da Mute za novi album odnosno EP kaže da nisu nikada bili toliko direktni, te da nove pjesme zvuče kao politički manifest odnosno manifest u poetskoj verziji.

P. S. Trailer neodoljivo podsjeća na koreografiju Montažstroja iz sredine 80-ih.

Ocjena: 9/10

Senad 'Teno' Hadžimusić svojim je viđenjem muzike i izvedbom svojih muzičkih ideja i vizija još sredinom 80-ih izazivao neočekivano velik interes. Kako onih koji su ga smatrali totalnim čudakom (luđakom) kojem treba oduzeti gitaru, tako i onih koji su se divili toj istoj njegovoj gitari, njemu samome, njegovoj hrabrosti i idejama koje je pokazivao kroz svoju glazbu i albume. I ne bi to bilo ništa tako neobično da Teno nije, kao malo tko na ovim prostorima, ostao dosljedan tom svom specifičnom glazbenom izrazu i alternativnom zvuku koji se proteže od zvučnih eksperimenata i ispitivanja granica buke do prekrasnih akustičnih balada. Upravo te akustične balade uz operni ženski glas (Azra) koji se na momente pojavljuje (kako na bosanskom tako i na njemačkom i još nekom jeziku), kao i samo prebiranje po žicama akustične gitare koja kao da je izvučena iz baroknog razdoblja kroz neki vremeplov. Na bubnjevima povremeno zasvira izvjesni Rolf Dieter Maschinsky dok Teno potpisuje gitaru, električnu gitaru, glas i synth. Uvrnuto, ali pitko i intrigantno.

Ovo je 14. album grupe SCH odnosno Senada Hadžimusića koji je stavljen na besplatni download povodom 30 godina opstanka na sceni. I to ne bilo kakvoj sceni. Onoj od koje nema kruha, na kojoj je slava uvijek upitna, a tumačenja umjetničkog izraza uvijek dvojaka i nerijetko oprečna i negativna. Teno i SCH su institucija koju se poštuje i koja je ostavila debeli trag na alternativnoj sceni regije bez obzira na slabu ili gotovo nikakvu prisutnost u medijima. 'The Last' je album kojeg se ne bi postidio ni Blixa Bargled, dok bi SCH, da kojem slučajem egzistira u Berlinu, bio sufinanciran od države kao autohtoni umjetnik čije vizije i stvaralaštvo treba čuvati i njegovati. Međutim, SCH je rođen, živi i vrlo vjerojatno će zauvijek ostati u Bosni i Herecegovini i baš zato se njihova veličina ne može ni sa čime usporediti, a ovaj album vrijedan je iznimne pažnje.

Ocjena: 8/10