PAVLE LEVI, INTERVJU

'Suvremenom filmu nedostaje političnosti'

  • Autor: Joško Tomasović
  • Zadnja izmjena 26.05.2010 14:34
  • Objavljeno 26.05.2010 u 12:23
Pavle Levi

Pavle Levi

Izvor: Promo fotografije / Autor: Ana Opalić/ Subversive Film Festival

S Pavlom Levijem, autorom knjige 'Raspad Jugoslavije na filmu', razgovarali smo o odnosu zlatnog doba jugoslavenske kinematografije i suvremene produkcije te o aktualnosti socijalizma

Pavle Levi je autor utjecajne knjige Raspad Jugoslavije na filmu (Beograd, 2009) te profesor povijesti i teorije filma na Sveučilištu Stanford u Kaliforniji. Kao gost Subversive Film Festivala, održao je predavanje na temu 'Mašina i mahinacija: Ka politici kino-aparata', a potom je kao najmlađi sudionik velike panel diskusije Jugoslavenski filmski slučaj, u društvu redatelja-veterana Slobodana Šijana, Đorđa Kadijevića i Krste Papića i filmskih kritičara, iznio nekolicinu zanimljivih teza.

U mainstream medijima često se ponavlja teza da su socijalizam i marksizam zastarjele opcije koje pripadaju povijesti, a ne sadašnjosti. Kako biste vi ocijenili aktualnost socijalističke pozicije koja je u središtu ovogodišnjeg SFF-a?

Tom se pitanju može pristupiti na više razina. Reći da je socijalizam neaktualan je isto kao kada bi se reklo da je liberalna demokracija diskreditirana s obzirom da je svojevremeno došlo do pojave nacizma u Njemačkoj. A što se tiče Subversive Film Festivala i retrospektive jugoslavenskog filma, tu okvir socijalizma nije samo povijesno bitan, već je bitan kao aktualna ideja i točka promišljanja.

Identiteti postjugoslavenskih društava grade se u potpunom otklonu prema socijalističkoj povijesti, a to se osjeća i u odnosu prema jugoslavenskoj kinematografiji koja je neminovno odražavala taj period. Mi sami sebe diskreditiramo tim otklonima i tu je suština suvremenog političkog problema. Ovaj festival je jedna od rijetkih manifestacija, posebice ovog kalibra, koja je uspjela okupiti najznačajnije redatelje tog doba. Naglasak se stavio na vrlo jednostavnu pretpostavku prema kojoj su njihove ideje i dalje veoma aktualne.

Ana Opalić/ Subversive Film Festival

Ana Opalić/ Subversive Film Festival

Izvor: Promo fotografije / Autor: Ana Opalić/ Subversive Film Festival

Što je sa suvremenom kinematografijom na prostorima bivše Jugoslavije?

Mislim da je tu najvažnije pitanje ideološkog okvira sadašnje kinematografije na prostorima bivše Jugoslavije. Novim filmovima upravo nedostaje, po mom mišljenju, ne samo ideološki okvir, već doza političnosti. Njihov kritičko-društveni angažman najviše se dotiče nekih etičkih pitanja i dilema, a izostaje politika u pravom smislu riječi. Kakva se, primjerice, na ovom festivalu obrađuje i artikulira.

Istina, ti su se filmovi bavili ratovima i stradanjima, no nedostaje im suštinska politizacija, jer očito je da se društva nisu dovoljno suočila s nedavnom prošlošću i da se stvari nisu analizirale na pravi način. Živimo u vremenu koje karakterizira opća depolitizacija. Stvarima i pojavama se pristupa iz vizura koje su 'nepolitičke', a taj opći okvir nije izbjegla ni kinematografija.

U svojoj knjizi upravo stavljate naglasak na ideološku poziciju filma?

Odnos estetike i ideologije je ono što me najviše zanima, što se i vidi u mojoj knjizi 'Raspad Jugoslavije na filmu'. U krajnjoj instanci, te je stvari nemoguće razdvojiti. Kroz estetiku i formu u filmu, u umjetnosti općenito, artikulira se i ideologija. Filmovi ne samo da odražavaju ideologiju, već je na izvjestan način i proizvode. A ono što se stalno provlači kada se govori o tzv. zlatnom dobu jugoslavenskog filma jest to što je sprega između ideologije i estetike bila očigledno artikulirana s lijevih pozicija, što je bio izuzetno bogat spoj, kao što se vidi u filmovima Želimira Žilnika i Lazara Stojanovića ('Plastični Isus').

Slučaj Tomislava Gotovca pokazuje da u pogledu valorizacije našeg filma ima još mnogo posla.

Njegov je slučaj specifičan. Kod nas ne postoji razvijen analitički diskurs eksperimentalnog filma, a to se često odvija u kontekstu procjene umjetničke avangarde. Osim njega, postoji čitav niz eksperimentatora koji su u potpuno anonimni u odnosu na Gotovca. Valorizacija njegovog djela, koja bi kombinirala estetiku analizu i društvenu kritiku, tek se zapravo treba dogoditi.

Kao profesor na Stanfordu, biste li mogli ocijeniti međunarodnu poziciju jugoslavenskog i postjugoslavenskog filma u kritičkoj recepciji?

Krenut ću s osobne pozicije. Mislim da je jugoslavenska kinematografija bila izuzetno bogata, čak i postjugoslavenska, iako zasad ne ostvaruje toliko jak kvalitativni učinak. U međunarodnoj stručnoj literaturi postojalo je bavljenje jugoslavenskim filmom koje se više-manje poklopilo sa zlatnim dobom te kinematografije, nakon čega je na međunarodnom planu nastupilo gubljenje iz vida filmske produkcije s ovih prostora. Tek 90-ih godina, kao posljedica ratnih zbivanja, dolazi do novog vala interesa za film s naših područja. Shodno vladajućim trendovima, marksističke ideje su stavljene u stranu i zapravo je propuštena prilika da se taj novi film kvalitetno valorizira.

 

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi