Povijest zemalja koje su se na afričkom kontinentu smjestile južno od Sahare ispunjena je pričama o kolonijalizmu i konačnoj slobodi, a kako su ovi procesi utjecali na kreativnu stranu afričkih država, pokazat će nam filmski program Subversive Film Festivala
Iako je nollywood, nigerijska filmska produkcija, najveća i globalno najraširenija afrička kinematografija (zbog čega je i dobila zaseban program na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu), ostatak Afrike nije posve cijepljen od susreta s kamerom. Štoviše, nedavno su se pojavili i prvi žanrovski filmovi u Ugandi, a jedna vrsta filmske industrije razvila se i u području koje volimo nazivati Subsaharskom Afrikom, zemljopisno definiranim potezom regija i država smještenih istočno od Sahare.
I politički gledano, Subsaharska Afrika podrazumijeva sjevernoafričke zemlje koje su posve ili dijelom smještene istočno od Sahare, čime se prvenstveno povlači jasna distinkcija u odnosu na Sjevernu Afriku, koja se smatra dijelom arapskog svijeta. Europljani i Amerikanci tijekom 19. stoljeća Subsaharsku Afriku nazivali su i Crnom Afrikom, a sve do sredine 20. stoljeća isti je taj zapadni svijet bio gospodar urođeničke populacije.
Dekolonizacija je učinila svoje pa su čak i tzv. urođenici, koji do tada sve i da su htjeli nisu mogli imati svoju filmsku produkciju (a zbog čega se kinematografija Subsaharske Afrike svodila na zapadnjačke filmove o polugolim divljacima naoružanim kopljima) dobili priliku sudjelovati u globalnoj filmskoj radionici. A program SFF-a, nazvan 'Grioti i agitatori: pionirska generacija subsaharske kinematografije', sada će i Hrvatskoj publici otkriti prave začetke i razvoj subsaharske kinematografije, mnogim klasicima frankofone produkcije.
Jean Rouch jedno je imena koje se našlo u ovom programu, iako očito nije riječ o afričkom filmašu. No ovaj francuski redatelj i antropolog smatra se ne samo ocem nigerijske kinematografije, već i jednim od očeva estetike cinema verite, kao i izniman utjecaj na subsaharsku produkciju.
Raspon selekcije priličano je širok, od realizma nadahnutog cinema veriteom Safija Fayea ('Kaddu beykat', 1975) do off-beat nadrealizma Mustaphe Alasannea ('Le Retou d'un aventurier', 1966) i Djibrila Diop-Mambetyja ('Touki Bouki', 1973); od socijalističkog realizma Solomanija Sisea ('Baara', 1978) preko Haile Gerimova eksperimentiranja s vremenom i tokom, ('Mirt sost shi amit', 1976), do King Ampawog pokušaja auteurtainmenta ('Kukurantumi', 1983).
Čak i ako prihvatimo tezu Olafa Möllera, koji tvrdi da je kinematografija Subsaharske Afrike fantom koji zapravo ne postoji, pojedine zemlje i individualni napori, od Senegala do Gane, stvorili su ne samo dovoljno naslova za atraktivno punjenje filmskog programa, već i raskošnu povijest koja nas pokretnim slikama podsjeća na povezanost kulture i dekolonizacije, proces koji je i u Africi, između ostalog, vođen i oružjem tipke 'rec'.
