No osim što se pozabavio Assangeovim likom i djelom, redatelj Bill Condon, inače najpoznatiji po mjuziklu Dreamgirls i zadnja dva nastavka 'Sumraka', u filmu lamentira i o samoj suštini novinarstva danas, no sve čega se dotaknuo napravio prilično je površno. Ukratko, Condon se prihvatio prilično zahtjevnog zadatka snimajući film o nedavnim događajima i kontroverznom protagonisti da na kraju nije zadovoljio nikoga - gledanost je razočaravajuća, kritika oštra, Assange bijesan, a ni njegovi protivnici nemaju razloga za veselje, nema tu stvarnih pozitivaca.

Ono što osobito iritira Condonov je redateljski postupak koji kombinira spotovski pristup, s puno brzo montiranih kratkih kadrova i gotovo neprekidnom glazbom s često sirovom, pseudodokumentarističkom kamerom iz ruke – spoj prilično neugodan za gledanje, barem u ovakvoj izvedbi.

Film je snimljen na temelju dviju knjiga – jedne koju je napisao sam Assangeov bivši suradnik, i jedan od ključnih likova u filmu, Daniel Domscheit-Berg, 'Inside WikiLeaks: My Time with Julian Assange at the World's Most Dangerous Website' i druge koju su napisala dvojica novinara The Guardiana, utjecajnog britanskog dnevnika koji je odigrao važnu ulogu u afirmaciji Assangea i Wikileaksa, David Leigh i Luke Harding 'WikiLeaks: Inside Julian Assange's War on Secrecy'.
Prema Condonovoj viziji Assange je traumatizirani mizantrop, egoistični tiranin, bešćutan, socijalno neprilagođen, isključiv i ne podnosi nikakvu kritiku ni prigovore, tko se s njim u potpunosti ne slaže, lako će od prijatelja postati neprijatelj. Istovremeno, on je neustrašiv, hrabar i angažiran aktivist, borac za istinu koji sebe vidi kao novinara novog doba, no ima osebujan pogled na etička pitanja, kojima se osobito ne zamara. Upravo su moralni prijepori presudili njegovim dobrim odnosima i s najvjernijim prijateljima i suradnicima, ali i naškodili njegovoj inače besprijekornoj reputaciji društveno angažiranog aktivista.

Condon se u filmu (ne baš temeljito, doduše) pozabavio temom koja možda toliko i ne interesira širu javnost, ali je osobito zanimljiva novinarima. Naime, Assange je za njega simbol novog novinarstva, građanskog, aktivističkog, kako to izrijekom kaže njegov suradnik Daniel (inače IT-evac u jednoj korporaciji i haker): 'Mi smo novinari, moramo provjeriti svoje izvore.' No za većinu novinara Wikileaks je, unatoč neprijepornoj važnosti, ipak samo jedan od izvora, izvora koje treba provjeriti. I samoga je Assaangea frustriralo to što ne dopire do svjetskih moćnika, što njegove priče ne preuzimaju veliki svjetski mediji, nego lokalni koje ne smatra dovoljno utjecajnima.

Integrirajući priče Wikileaksa u svoje medije, ugledni New York Times, The Guardian i Der Spiegel učinili su od Assangea svjetsku senzaciju i pomogli da njegov projekt postane medijska sila. 'On nije izvor, nego glava medijskog carstva koja nikome ne odgovara. A mi smo ga tamo doveli', objašnjava lik The Guardianova novinara Nicka Daviesa, precizno definirajući upravo novinarstvo 2.0, značajan i važan upliv građanskog novinarstva u profesionalne medije.

Benedict Cumberbatch uvjerljiv je u kontradiktornoj ulozi i 'izblajhan', s australskim naglaskom prilično nalikuje na Assangea, a dojmljivu rolu ostvario je i mladi njemački glumac Daniel Brühl kojeg smo imali priliku gledati i u sjajnoj ulozi Nikija Laude u odličnom filmu 'Utrka života' koji još uvijek igra u našim kinima.