ALJOŠA ŠERIĆ

'Razilazimo se jer sviramo jedva pet puta godišnje'

  • Autor: D.Jagatić
  • Zadnja izmjena 22.11.2011 11:09
  • Objavljeno 21.11.2011 u 09:00
Ramirez

Ramirez

Izvor: Promo fotografije / Autor: Menart

Uoči oproštajnog koncerta grupe Ramirez 26. 11. u Tvornici, popričali smo s frontmanom grupe Aljošom Šerićem o proteklih deset godina na sceni, četiri albuma, nastupima, Pavelu i, naravno, razlozima zbog kojih grupa Ramirez prestaje postojati

Povodom službenog razlaza grupe izdali ste priopćenje u kojem ste, između ostalog, rekli da vam je dosta guranja kamena uz brdo, te da ste negdje putem izgubili svrhu. Kakav ste to kamen gurali uz brdo?

Konstantna borba s financijama, ekvilibriranje između zadržavanja razine produkcije kakva je neophodna za glazbu kakvom smo se bavili, nedostatnog broja koncerata, malobrojnosti publike i tinjajućeg nezadovoljstva nakupi se u ogromnu kamenčugu. Recimo, da dobri ljudi iz Menarta nisu avansirali novac za četvrti album, njega ni ne bi bilo, a dozlogrdilo nam je plaćati sve iz svog džepa. Trenutak kad je bend prestao biti u mogućnosti isplaćivati samog sebe, bio je otprilike i trenutak kad smo shvatili da je početak kraja.

Snimili ste odlične spotove, izbacili više od deset odličnih singlova koji su kotirali vrlo visoko na domaćim top ljestvicama, koncerti su vam bili posjećeni, recenzije albuma vrlo pozitivne… Zašto je onda toliko teško nastaviti dalje?

Koncerti su bili relativno dobro posjećeni isključivo u Zagrebu i u još nekoliko većih gradova, bend stagnira po pitanju publike još od drugog albuma, nikad nismo imali očekivanja da ćemo puniti dvorane, pa ni one male, međutim očekivali smo da ćemo svirati više od pet koncerata godišnje, koliko smo svirali u posljednjih par godina. Bend koji ne može nigdje svirati više od pet puta godišnje nema razloga postojati, a problem je u tome i što se nismo probili u zemlje regije, tamo smo praktički nepostojeći, imali smo jedan jedini koncert izvan Hrvatske i to na Exit festivalu.

Putem ste izgubili svrhu, no što je bila svrha kada ste izbacili prvi singl 'Iste cipele', a potom i prvi album 2004. godine?

Svrha je bila stvarati muziku koju bismo i sami voljeli slušati, svrha je bila stvoriti određeni krug ljudi koji će nas pratiti, ali svrha je bila i generirati dovoljan broj koncerata kako bi bend mogao snimati albume, spotove i uopće opstajati. Ta svrha nije ispunjena. Bez okolišanja, ne voli nas dovoljan broj ljudi da bismo opravdali ulaganje i trud koji iziskuje bend poput Ramireza, to je jedina istina, ili nas možda vole, ali ne dolaze na koncerte i ne kupuju karte. Ponovit ću, ne trebamo dvorane, nismo ih ni očekivali puniti, ali bar dvadesetak različitih klubova s oko 150 do 200-tinjak ljudi po koncertu smatram minimumom aspiracije koja nije ispunjena, a trebala je biti.


Što je bilo najteže za proboj na scenu i opstanaka na istoj u ovih proteklih desetak godina?

Imali smo sreću da smo bili rado puštani od strane radijskih urednika, imali smo i svoj dio odličnih kritika, ali i onih očajnih, borili smo se s predrasudama, prišivane su nam etikete da smo kopije, manipulatori i da smo derivativni, ali najteže je bilo stvoriti ritam koncertiranja. Nakon prvog albuma odsvirali smo oko 60 koncerata u jednoj godini, nakon drugog 40, s trećim i ovim novim svirali smo mižeriju, to je smiješno, ja ne želim pratiti primjer nekoliko hrvatskih bendova koji su nekad značili nešto, a sad snimaju albume samo radi sebe i svoje šire rodbine. Cilj stvaranja je komunikacija, a kad s druge strane čuješ šum ili muk, taj komunikacijski kanal je mrtav, jedina ispravna stvar je poklopiti slušalicu i otići na burek.

Nakon drugog albuma 'Copy/paste', 2007. godine, krenuli ste u solo vode s projektom Pavel. Zašto?

Napisao sam deset pjesama koje su tražile drugačiji pristup od onog kakav je imao moj matični bend, drugačije instrumente, akustiku, violončelo, iako sam ja sam prvo te pjesme i ponudio da ih Ramirez odsvira, naišle su na neodobravanje, htjelo se 'požestit' zvuk, a s pjesmama poput 'Zvončicu može biti sram' teško da smo to mogli postići. Stvar je u tome da ja u zadnjih 7 - 8 godina više slušam američku muziku, alt country, ondašnju kantautorsku scenu, americana me uzela, Ryan Adams, Josh Ritter, Wilco, Counting Crows, a Ramirez je naslonjen na britanski pop i rock i to žanrovski prilično čvrsto pogotovo u vrijeme snimanja prvog Pavela. Bilo je logično da onda snimam s nekim drugim.

Je li postojala neka ljubomora Ramireza spram Pavela koji je dobio puno bolje kritike od dotadašnjeg djelovanja Ramireza?

Sumnjam, dečki su bili svjesni da je Pavel uvijek dolazio na red tek nakon Ramireza.

Mnogi su se pitali, nakon vašeg priopćenja o razlazu Ramireza, znači li to da ni Pavel više neće egzistirati?

Dapače, upravo suprotno, Pavel upravo u studiju kod Skansija završava drugi album. Nisam u stanju potpuno prekinuti s muzikom, pisanje melodija i stihova me ispunjava, a Pavel, koliko god jest bend, uz to je i moj kantautorski odušak, moje čedo, gdje sam slobodniji donositi odluke i kreativno i bilo kako drugačije, niskoprofilni i niskoprofitni projekt koji ima smisla čak i ako proda deset CD-a i generira dva koncerta.


Koliko vama osobno za karijeru predstavlja prepreku posao odvjetnika, koji zahtijeva velik angažman i iskrenu predanost tom poslu?

Ne predstavlja prepreku s obzirom na količinu koncerata, veličinu tržišta i međusobnu udaljenost hrvatskih gradova. Da je drugačije, da bend ima turneje koje uključuju svakodnevno koncertiranje, naravno da bih se trebao opredijeliti za nešto, ali mislim da bi onda računica bila jasna. Veliki broj koncerata znači i da je bend popularan i tražen, što za sobom povlači i da može stavljati kruh na stol. Ovako, da se isključivo bavim muzikom, ja bih umro čameći doma, sam u stanu, ne bih doslovce imao što raditi po čitav dan i na kraju bih se opet vratio na posao, jer bih imao osjećaj niškoristi.

Mnogi su vam predbacivali veliku sličnost s grupama kao što su Muse i Radiohead. Koliko su vas takve reakcije pogađale i smetale?

Ovisno o raspoloženju u trenutku čitanja takve kritike. Ne znam zašto Majkama nitko ne predbacuje, odnosno u omalovažavajućem kontekstu ne spominje MC5, Stoogese, kompletnu garage rock scenu, pa kasnije i izravno naslanjanje na sedamdesete i koketiranje s countryjem. Oni su žanrovski bend isto kao što su i Ramirez žanrovski bend, njihov žanr je američki garage rock, odnosno kasnije samo američki rock, naš žanr je bio britanski pop i rock. Svaki žanr ima svoje postulate, sličan spektar boja, određene sličnosti koje ga i čine žanrom. Zašto je ok svirati blues, koristiti uvijek isti raspored akorda, iste rifove i pjevati na hrvatskom ili repati na beatove, a nije ok svirati britanski rock?! S druge strane, bolje Muse nego Whitesnake.


U proteklih ste desetak godina ipak razveselili mnoge svojim pjesmama i nastupima, ali i stekli brojne obožavatelje koji su sigurno bili razočarani kada su čuli da Ramirez više neće postojati. Ostavljate li ipak mogućnost da se Ramirez ponovo okupi u nekim boljim vremenima?

Dovoljan sam broj puta pregrizao jezik govorivši nikad više i nema šanse, međutim, zaista ne vidim smisao u ponovnom okupljanju, možda bih ostavio otvorenu i tu mogućnost da se svi prestajemo baviti glazbom, ali ja nastavljam s Pavelom, Tomo (basist) je u Kinoklubu, Saša (gitarist) snima svoj solo album, Goran (bubnjar) je sa mnom u Pavelu i siguran sam da će i on radit nešto svoje autorsko, taj glazbenički nerv će nam svima biti zadovoljen. Ono što ne isključujem jest da se nas četvero nađemo u situaciji da opet stvaramo muziku, bilo to na albumu nekog od nas ili skroz nevezano uz bilo kakvo ime, to su još uvijek ljudi s kojima obožavam svirati, međutim, takvo što više ne vidim u Ramirezu.

U Tvornici 26. 11. spremate oproštajni koncert. S obzirom na vaše pjesme, vrlo ste emotivni. Hoćemo li vidjeti suze nakon zadnje pjesme?

Ne vjerujem da ću suziti, odluka o prekidu nije došla preko noći, o tome se pričalo dugo i natenane, to će biti koncert veselja, proslava, tulum, zabava prvenstveno za nas, sve ljude s kojima smo surađivali, a onda i za naše fanove iz Zagreba koji su uvijek bili najvjerniji i najbučniji. Guštat ću na stejdžu.

Za pretpostaviti je da će to biti presjek pjesama s vaša četiri albuma. Hoće li biti i gostiju?

Bit će gostiju, ali ih ja ne smatram gostima, to su prijatelji koji su s nama prolazili jednaki put i s kojima se družimo izvan pozornice više nego na njoj.

Kada se osvrnete na četiri albuma i deset godina opstanka na sceni, jeste li zadovoljni učinjenim ili mislite da ste mogli bolje, više i jače?

Zadovoljan sam i presretan uspomenama koje sam stvorio, neke situacije iz kombija ili hotela i koncerata koje sam proživio sa Sašom, Goranom, Ozrenom i sada s Tomom su neprocjenjive. Ramirez je odredio moj život, usmjerio me, definirao, davao mi smisao i svrhu kad je nije bilo. Napravili smo nekoliko genijalnih pjesama, veliki broj onih dobrih, međutim uvijek ću smatrat da smo zaslužili više no što smo dobili nazad. Neki naši albumi su autorski, svirački i producentski u samom vrhu scene, čak se i ravnopravno mogu nositi s nekim albumima stranih bendova sa bezmjerno većim budžetima. Trebali smo više, i zaslužili smo više, ali nije do nas, mi smo se dali do kraja.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi