U KINIMA: 'JOŠ JEDNA GODINA'

Prizori iz bračnog života po Mikeu Leighu

  • Autor: Marcella Jelić
  • Zadnja izmjena 18.01.2011 11:13
  • Objavljeno 18.01.2011 u 08:00
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Ako se rad sjajnog britanskog redatelja Mikea Leigha po nečemu istinski razlikuje od drugih, onda je to svakako njegov osebujan način rada s glumcima, tretman svakodnevnice i savršeni balans gorkog i slatkog, komedije i drame koja njegove filmove čini taklo životnima i uvjerljivima

Britanski genijalac Mike Leigh briljirao je još jednom svojim novim ostvarenjem 'Još jedna godina' kojim je iznova dokazao kako nije potrebna velika tema da bi se snimio vrhunski film. Običan, svakodnevni život, sitne životne radosti i rutine te međusobni bliski odnosi likova za Leigha su neiscrpan izvor inspiracije.

Ovoga puta u središtu je priče odani, gotovo sladunjavi, bračni par Tom i Gerry (čija se imena izgovaraju jednako kao i junaka kultnog crtića, a svojim umiljatošću na animirane junake pomalo i podsjećaju) čiji ugodan život i skladnu bračnu zajednicu dodatno naglašavaju problemi njihovih bližnjih, u prvom redu Gerryne kolegice s posla, tužne i usamljene Mary, čija očajnička potraga za muškarcem u pravilu završava neuspjehom. Tomov prijatelj Ken, podjednako je turoban lik, pravi muški pandan nezadovoljne Mary - oboje su skloni alkoholu, duboko nesretni zbog svoje osamljenosti, čeznu za ljubavi, skloni su autodestrukciji i samosažalijevanju te svoje probleme rado dijele s Tomom i Gerry čiji će ionako solidan odnos još više učvrstiti spoznaja da kad ne bi imali jedno drugo, možda ne bi imali nikoga i predstavljali bi podjednako tragične figure kao što su i njihovi prijatelji.

Dok se sve oko njih raspada, Tom i Gerry uživaju u svom vrtu, mitskom mjestu britanske malograđanske utopije, a njihov život doima se savršenim u odnosu na živote ljudi koji ih okružuju. Imaju li uistinu neki ljudi sve, a neki ništa ili ipak svatko sam odlučuje o vlastitoj sreći, kao da se pita Leigh.

A njegov odgovor vjerojatno barem malo sugerira činjenica da dok Tom i Gerry uživaju u malim stvarima i zahvalni su jedno drugome na razumijevanju i podršci, Mary i Ken uopće ne pokušavaju prilagoditi svoje želje i očekivanja vlastitim mogućnostima. Baš kao i lik Janet, pacijentice koja pati od nesanice, no nije spremna dolaziti na terapiju, jer vjeruje da se ništa u njezinom životu ne može promijeniti nabolje. Drugim riječima, svatko ipak u određenoj mjeri sam bira koliko će biti sretan.

Duboka bol i patnja u novom se Leighovom filmu, kao uostalom i u većini njegovih ostvarenja, neprestano izmjenjuju s humorom i smijehom kreirajući cjelinu koja ostavlja dojam životnosti. Dojmu doprinose i sjajna glumačka ostvarenja Leigovih čestih suradnika Jima Broadbenta, Lesley Manville i Ruth Sheen koji su besprerijekorni u svojim ulogama, no apsolutno najsnažniji dojam na nas je ostavila Imelda Staunton ('Vera Drake') svojom briljantnom minijaturom sredovječne pacijentice Janet koja pati od nesanice. Ne samo da iz svake pore njezinog lika izbija duboko nezadovoljstvo vlastitim životom, nego je njezina fizička transformacija toliko uvjerljiva da ste gotovo sigurni kako biste već danas gospođu poput nje mogli sresti u obližnjem dućanu ili na tržnici.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi