KARLOVY VARY FILM FESTIVAL

Okultna psihodelija na mobitelu i muke imigranata

  • Autor: Velimir Grgić
  • Zadnja izmjena 03.07.2013 09:48
  • Objavljeno 03.07.2013 u 09:48
Velimir na Karlovy Vary Film Festivalu

Velimir na Karlovy Vary Film Festivalu

Izvor: tportal.hr / Autor: Roberta Valai

Međunarodni filmski festival u Karlovym Varyima već se neko vrijeme bori za titulu jednog od najboljih i najvećih europskih festivala – posjetili smo ga da vidimo kako mu ide

Kad vam filmski kužeri kažu da je filmski festival u češkoj spa-zoni zapravo jedan 'poprilično konzervativni festival', onda to u prijevodu znači da generalno preferira mediokritetske mainstream drame o istočnoeuropskom postsocijalizmu i transparentne političke pamflete umotane u jedva gledljive koktele već viđenog.

No je li uistinu tako?

Već prvi pogled bačen na listu filmova i gostiju razotkriva promašaj predrasude – istina, festival se svake godine trudi konkurirati velikoj europskoj trojki (Cannes - Venecija - Berlin), ali teško da će to ikada postići; naime, iako pokušava ugostiti pokoje veliko ime (ove godine to su John Travolta i Oliver Stone, friško sa zagrebačkog Subversive Film Festivala stiže po još jedno priznanje za životno djelo), on je manje-više nešto jeftinija prilika za uhvatiti upravo one naslove koje ste propustili na ostalim, ranije održanim i daleko većim smotrama sedme umjetnosti, ovdje ponuđenim u kontekstu masaža, masovnog ruskog turizma i namakanja u ljekovitoj vodi.

Ali u isto vrijeme, festival je i prava mala kompilacija mnogih drugih zanatskih smotri – ima tu čak i duha Fantastic Zagreba i Far East Film Festivala pa tako pobjednici Cannesa i Berlina susreću 'Rozmarinu bebu' i 'VHS 2', a korejski politički torture 'Nacionalna sigurnost' gomilu hrvatskih filmova, od 'Svećenikove djece' do zapaženog dokumentarca 'Gangster te voli'. Osim toga, Karlovy Vary su već s temeljnom 'naopakom' strukturom kilometrima daleko od bilo kakve konzervativnosti – ovo je jedini festival za koji znamo, a da udarne naslove, premijere i hitove prikazuje u jutarnjem terminu! Devet, deset sati ujutro najtraženije su projekcije, sa sadržajem koji na drugim, 'normalnim' festivalima biva rezerviran za osam, devet sati navečer. Nigdje drugdje nećete u 21,30, umjesto kakvog blockbustera rezerviranog za večernji izlazak, imati prilike pogledati uradak kakav je 'Black Mass Rising', još jedan film kojem možemo prilijepiti uistinu svakakve epitete, ali 'konzervativno' i 'mainstream' definitivno ne bi smjeli biti u istoj konstrukciji pa čak niti na istoj stranici s ovim dvosatnim eksperimentom u svijetu luciferijanizma i tarota.

'Black Mass Rising' ispunio je dvoranu do zadnjeg mjesta, kao da su se na ulazu dijelile besplatne djevice za žrtvovanje, ali se ispraznila rekordnom brzinom – već nakon prvih pola sata ostala je na desetak vjernih gledatelja, koji nisu pokleknuli mračnom i eteričnom udaru ove bizarne posvete opusu legendarnog Kennetha Angera, prije svega njegovom okultnom klasiku 'Lucifer Rising' iz 1972. godine.

Anger, ikona američkog poslijeratnog undergrounda, zadovoljio se sA 42 minute za 'Lucifer Rising', no Shazzula, belgijska glazbenica i autorica 'Black Mass Rising', odlučila se za 120 minuta vizualnog terora. Katkad prilično inventivnog i zanimljivog, katkad jednostavno napornog.

Srećom, posveta je popraćena briljantnom glazbenom podlogom, sastavljenom od novijih dragulja witch housea, mikro žanra koji je prije koje godine poharao internet svojim okultnim pristupom slo-mo doomu, elektronici, ambijentali, soundtracku, droneovima i noiseu. Da su iščupali stolice i ovaj uradak iskoristili kao VJ-ing uz party, projekcija bi bila pun pogodak. Ovako, očistila je kino brže nego što bi to uspjelo čoporu bijesnih pit bullova puštenom sa stražnjeg ulaza. U svakom slučaju, posao koji su obavili glazbenici kao što su Makoto Kawabata, Master Musicians Of Bukkake, Entrance Band, Aluk Todolo i sl. uistinu je briljantan. Film koji prati glazbu, u cIjelosti snimljen na mobitel, nešto manje.

Jesam li spomenuo da traje dva sata?

No zato se tituli briljantnog opasno približava 'La jaula de oro' Diega Quemade-Dieza, nemilosrdna kronika moderne migracije s potpisom bivšeg asistenta Kena Loucha. Film nagrađen u Cannesu, gdje je premijerno prikazan u sklopu programa Un Certain Regard, pripreman je čak osam godina, skupljanjem svjedočanstava pravih prebjega iz Južne Amerike u SAD, a pokazuje u isto vrijeme sulude, mučne, lijepe, ali nerijetko i smrtonosne avanture dva dječaka i jedne djevojke, odabranih u gomili od čak 600 naturščika zaduženih za surovi realizam snimljenog.

'La jaula de oro' u neku je ruku nova verzija 'In This World' Michaela Winterbottoma, samo još slojevitijija – klasična priča o odrastanju susreće mladalački ljubavni trokut i surovi društveni komentar, izbalansirane poput hodača na žici u jednu uistinu sjajnu 'docudramu ceste'.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!