PETAK NA ZGDOXU

Od zvijezde do beskućnice i mračna strana 'kineskog sna'

Četiri jahača

Četiri jahača

Izvor: Promo fotografije / Autor: promo

'Četiri jahača' upozorava na neminovnu apokalipsu naše civilizacije, 'Vrata Kine' razotkriva obrazovni sustav zemlje koja se nameće kao nasljednik zgarišta Zapadnog carstva, a 'Udri jako' donosi potresnu osobnu priču o usponu i padu jedne relativno slavne rokerice

Tko danas uopće može pobrojati sve dokumentarce o krizi kapitalizma, prevari bankarskog sustava i smrti Zapadne civilizacije, snimljene u svega nekoliko godina, od velikog burzovnog praska 2008. pa naovamo?

Ne samo velika platna, već televizija i YouTube posve su zatrpani analitičkim, aktivističkim i polemičkim uracima s istom metom – sustavom koji se smatra neodrživim i koji će nas sve povući na svoje dno. S obzirom na količinu preventivnog dokumentarnog vrištanja, očito je da postoji glasna kondenzacija nezadovoljstva te ogroman broj ljudi koji ga suvislo artikuliraju – no budući da dokumentarci ne mijenjaju svijet, ne čudi nas da se ne poduzima ništa da se situacija promijeni u smjeru koji oni vatreno zagovaraju.

'Četiri jahača' engleskog redatelja Rossa Ashcrofta ne uzdiže se pretjerano iznad te glasne gomile, iako svakako predstavlja gornji dio prosjeka, kao profesionalno odrađena kompilacija pojašnjavanja, alarmizma i brojnih intervjua, razgovora s čak 23 istaknuta intelektualca među kojima je našoj publici možda najpoznatije ime Noama Chomskog, dežurnog trubadura lijeve pozicije. Ali zanimljivo je da se 'Četiri jahača' eksplicitno nameće kao 'izvorni' kapitalistički projekt – njegova je poruka antikapitalistička kada govorimo o modelu kapitalizma 21. stoljeća, tzv. crony kapitalizmu, monopolu skrivenih interesa iza bratimljenja biznisa i države te 'casino ekonomije' u kojima države spašavaju bogate na račun siromašnih. 'Četiri jahača' je, drugim riječima, bliži libertarijanskim idejama lagano nagnutima ulijevo, nego klasičnim socijalističkim zapomaganjima kakva bi se na prvi pogled dala očekivati od jednog ovakvog projekta.

A njegova glavna meta opet je Amerika, makar se bavi sutonom cijele Zapadne civilizacije – no kako Amerika jest Zapadna civilizacija, s pozicijom lučonoše u cijelom 'američkom 20. stoljeću' i glavnog 'moderatora' sudbina dobrog dijela planete u globaliziranom 21. stoljeću, smrt američkog carstva koje analizira Ashcroft odnosi se na smrt svih nas. Četiri jahača apokalipse su već iza ugla, a kroz analizu četiri velika elementa – blagostanja, neravnopravnosti, konzumerizma i napretka – ovaj se film dotiče uistinu svega i svačega, od dekadencije i apatije do seciranja zlih paradoksa financijskog sustava i današnjeg tržišnog gospodarstva. A to radi na dobar, ne pretjerano eksplozivan, ali itekako edukativan i pristojno intrigantan način.

No ako je Zapad gotov – tko je nasljednik?

'Vrata Kine' vodi nas u zakulisni svijet novog nametnutog modela progresa, totalitarnog kapitalizma globalnog gospodarskog giganta i azijskog tigra koji bi, kažu, trebao naslijediti umiruće zapadne koordinate.

No je li kineski model nešto što uistinu trebamo slaviti?

Novi dokumentarni uradak nezavisnog kineskog redatelja Yanga Wanga razotkriva pozadinu 'kineskog sna', ropstvo kao temelj luksuza i napornu utrku za uspjehom, čija cijena nije uvijek razmjerna dobiti. I sve to na primjeru školaraca u Huiningu, jedne od najsiromašnijih pokrajina u državi, a koji danonoćno uče ne bi li bili odabrani za studiranje na velegradskim fakultetima. No što ako život u urbanoj džungli ne donosi rješenje za tjeskobu ruralne socijale? Koliko je zapravo raskorak između pljesnivih zidova trošne seoske kuće i raskošnog neona koji osvjetljava prozore staklenih zgradurina?

Ova priča o centrima za obuku budućih vojnika neke nove Kine, o snovima siromašnih učenika i umornih studenata, melankolična je i atmosferična, naoružana dobrim soundtrackom i sposobnošću individualiziranog, intimnog otvaranja vrata Kine kroz koja mnogi zapadnjački gledatelji obično nemaju priliku zakoračiti.

U programu 'Glazbeni globus' prikazan je izvrsni i potresni 'Udri jako', biografski dokumentarac o talentiranoj, duhovitoj i gotovo potpuno drogom uništenoj Patty Schemel, bivšoj bubnjarici benda Courtney Love, Hole. Njezinu istinski potresnu životnu priču, svojevrsnu modernu filmsku verziju kultne knjige 'Mi djeca s kolodvora Zoo' za suvremene generacije, režirao je P. David Ebersole, fino nijansirajući mnogobrojne aspekte njezina karaktera kroz razgovore s bivšim kolegama iz benda, prijateljima, njezinom majkom i samom Patty koja se ipak uspjela izvući, ne samo iz pakla droge, nego i iz opasne romantične iluzije o kul rokerskom životu.

Ta žena fascinantne životne energije čiji su život obilježili alkohol, glazba i ovisnot o heroinu i cracku, prošla je put od rock zvijezde čije se lice pojavljuje na naslovnici Rolling Stonea, do beskućnice koja za drogu zarađuje prostitucijom. Početak propasti bile su smrti njezinih bliskih prijatelja, prvo Kurta Cobaina, a zatim i basistice benda Hole Kristen Pfaff. Oboje su imali 27 godina. Patty je preživjela.

Kroz njezinu životnu priču, Ebersole progovara o jednoj izgubljenoj generaciji, o položaju lezbijki unutar društva i rock zajednice, o naličju slave, o grungeu… Osobito je dirljiv razgovor s Pattynom majkom koja prepričava kako joj je kći kao 17-godišnjakinja 'izašla iz ormara', a fanovi Nirvane osobito će cijeniti neke privatne snimke Cobaina, Courtney Love i tada malene Frances Bean. Sjajan i potresan film.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi