TERRY JONES:

'Nikad ne gledam televiziju'

Terry Jones (7)

Terry Jones (7)

Izvor: Pixsell / Autor: Sandro Rubinic/NoviList/PIXSELL

Slavni velški komičar, scenarist, glumac, redatelj, pisac i politički komentator, najpoznatiji kao član Montyja Phytona, stigao je u Motovun kao laureat posebnog priznanja Motovun Maverick Award kojim se slavi neukalupljenost
Sandro Rubinic/NoviList/PIXSELL

Sandro Rubinic/NoviList/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Sandro Rubinic/NoviList/PIXSELL

Terry Jones je s Terryjem Gilliamom režirao kultni 'Monty Phyton i Sveti Gral', a potom je samostalno režirao i preostala dva njihova filma – 'Monty Phyton: smisao života' te 'Brianov život'. Karijeru je nastavio režirajući nekoliko filmova ('Personal Services', 'Erik the Viking', 'Labyrinth', 'The Wind in the Willows'). U postpajtonovskom razdoblju Jones je postao i cijenjeni autor dječje literature ('Curse of the Vampire Socks', 'Fantastic Stories', 'Nicobonimus and The Saga of Erik the Viking'), a autor je i popularne dječje animirane serije 'Blazing Dragons' emitirane od 1996. do 1998.

Osim toga, napisao je i brojne uvodnike za The Guardian, The Daily Telegraph i The Observer, progovarajući o temama poput moći masovnih medija, nuklearnom naoružanju te globalnom zatopljenju. Od svih pajtonovaca Jones je zaslužan i za njihovo posljednje okupljanje, kada je povodom četrdesete obljetnice emitiranja TV serije koja ih je proslavila pet preostalih članova skupine snimilo dokumentarni film 'Monty Python: Almost the Truth'. Prije svega, u zadnje vrijeme se ponovno, u 68. godini, raduje - očinstvu. Naime, prošle godine priznao je da se prije pet godina, iako i dalje u braku s Alison Tefler, zaljubio i upustio u vezu s 26-godišnjom švedskom studenticom Annom Soderstrom s kojom je dobio kćer Siri. Na motovunski trg stigao je oduševljen pravim velškim vremenom, maglom i kišom koje su obavile grad i razgovor započeo prisjećanjem na snimanje legendarne scene s gospodinom Creozoteom ('Monty Python: smisao života'), kojem je presudio mali kolačić od mentola te je nakon eksplodiranja ušao u filmsku povijest.

'Trebalo mi je tri sata da me našminkaju i pretvore u gospodina Creozotea. Vizažist je nakon toga ljubazno primijetio da ću tako izgledati za trideset godina', opisao je Terry Jones, s kojim smo razgovarali o smislu života prije i poslije Montyja Phytona.

Publici ste najpoznatiji po humorističnoj seriji 'Leteći cirkus Montyja Pythona'. Kako je došlo do suradnje s ostalim članovima skupine, i kako je sve to počelo?
1960-ih došlo je do revolucije u britanskoj komediji, dotad je bilo nemoguće ismijavati se s političarima, ali pojavom Davida Frosta postalo je čak i poželjno. Radio sam dječju emisiju zajedno s Michaelom Palinom, a zatim nas je kontaktirao Terry Gilliam i rekao da bi volio raditi emisiju s animacijama, koje nikad dotad nije radio. John Cleese je već prije čuo za Palina i njegov rad, htio je surađivati, a Eric Idle i Graham Chapman naknadno su se priključili. Uopće je čudno što su producenti BBC-a prihvatili naš koncept, kojeg zapravo nije ni bilo. Na sastanku su nas pitali o čemu je riječ, rekli smo da ne znamo, zatim koja nam je ciljana publika, nismo imali pojma, pa onda što želimo prikazati time, opet smo rekli da nismo potpuno sigurni. A oni su na to sve vrlo pristojno objasnili da nam mogu ponuditi samo 13 epizoda. Nema šanse da bi nešto takvo danas prošlo. Nakon prvih nekoliko emitiranih epizoda, bili smo sigurni da će nas zamijeniti emisijom 'Horse of the Week Show' ili nečim sličnim. Ali u to doba BBC se ponosio manjkom cenzure pa iako smo bili na rubnom i ekscesnom području, uspjeli smo preživjeti. Kad su emisije počele dobro prolaziti, televizijski producenti su nam predložili da oformimo skupinu koja će producirati svoj vlastiti show i tako je rođen Monty Python.

Je li bilo sukoba unutar grupe i postoji li zajednička filozofija kojom ste se povodili u kreativnom procesu?
Nisu postojali konflikti ega. Uvijek bismo se našli na zajedničkom sastanku. John Cleese i Graham Chapman pisali bi zajedno, Michael Palin i ja pisali smo odvojeno, a onda bismo se nalazili udvoje da prođemo kroz tekstove. Nakon toga cijeli tim bi iščitavao šale i iznosio svoja mišljenja. Jedini kriterij rada je bio napraviti nešto zabavno. Najbolji dio rada u Montyju Phytonu bila je konferencija za scenarije, svi su se radovali tome da čuju nove ideje koje su bile histerično smiješne. Naravno, bilo je puno prijedloga koji su otpali. Šala s gospodinom Creozoteom primarno je ispala iz programa, nikome se nije činila dovoljno dobrom. Možda nam u tom trenutku nije dobro legao jer smo ga gledali nakon ručka. Kasnije me nazvao John Cleese koji je u međuvremenu shvatio da konobar ima smiješne replike pa se ipak zauzeo da šala uđe u film.

Ostali ste u kontaktu s nekim od članova? Što mislite o zadnjem filmu Terryja Gilliama, 'The Imaginarium of Doctor Parnassus'?
Naravno, u kontaktu smo. Dan prije nego što sam otputovao za Motovun našao sam se na večeri s Michaelom i Terryjem. Njegov zadnji film 'The Imaginarium of Doctor Parnassus' je nešto najbolje što je dosad napravio u vizualnom smislu. Što se sadržaja tiče, nešto nedostaje. Inače, to je bio jedini scenarij koji mi je Terry dao na uvid prije početka snimanja. Vidio sam da je nešto nedorečeno pa sam mu napisao niz sugestija i prepravki onako kako sam ih ja zamislio. Nije mi se javio sljedećih mjesec dana, a kad sam ga nazvao i pitao je li dobio moje ispravke, odgovorio mi je da sam ga vratio na početak scenarija i da se zato nikad prije nije ni htio konzultirati sa mnom.

Možete li opisati suradnju s Grahamom Chapmanom koji je preminuo 1989?
Chapman je većinu vremena na snimanju bio potpuno izgubljen. Kao da nije bio s ovog svijeta. Većinu vremena isto tako je bio i alkoholiziran, pa je teško pamtio tekstove. Međutim, najbolji je bio u ulogama u kojima nije glumio već je bio on sam. Kao kralj Arthur i Brian bio je apsolutno genijalan.



Smijete li se još uvijek vlastitim šalama?

Nedavno sam gledao 'Monty Phyton i Sveti Gral' i uopće mi se nije svidio, nije nimalo djelovao na mene. Sjećam se da smo na prvoj, probnoj projekciji filma imali sličnu reakciju. Ljudi su se smijali prvih pet minuta, a ostatak filma vladala je neugodna tišina. To su bili najgori sati mog života. Pomislio sam da je problem u zvučnim efektima koji su bili toliko glasni da su popunjavali vrijeme dijaloga i stišavali efekt komičnih scena. Nakon prepravljanja i skidanja podloge, opet smo priredili ekranizaciju za 20-ak ljudi. Reakcija je opet bila mlaka, ni oni nisu bili oduševljeni, pa smo se Terry Gilliam i ja opet bacili na montiranje sadržaja. Kad smo doputovali u Los Angeles na projekciju, publika je bila oduševljena, svi su se smijali. Iako smo strepili da će film biti propast, na kraju je sve dobro završilo.

Posljednjih godina bavili ste se režiranjem opere 'Evil Machines', koja je premijerno izvedena početkom 2008. u Portugalu. Kako ste došli do toga?
Počelo je kao zbirka priča: dok sam stajao na raskrižju i u autu čekao da se upali zeleno svjetlo, pojavila se ideja o zlim mašinama pa mi se to učinilo kao sjajan naslov. Napisao sam priče i onda mi je portugalski kompozitor Luis Tinoco pristupio i predložio da ih uglazbimo. Moja partnerica Ana i ja napisali smo libreto iako nismo imali ideju kako će uprizoriti tako komplicirane scene, ali producenti su mi odmah uzvratili ponudom da se prihvatim režije. U Lisabonu smo eksperimentirali i bilo je jako zabavno. Zbirka priča bila je na početku nepovezana, ali uprizorenjem smo ih doveli u drugačiji, povezani kontekst.

Što vas je motiviralo da napravite niz povijesnih dokumentaraca i povijesnih knjiga koje ruše uvriježene stavove o drevnom svijetu i starim civilizacijama?
Osim interesa za englesku literaturu i pjesnika Geoffreyja Chaucera, povijest je moja najveća strast. Pogotovo vojna povijest, koja nam je praktični urezana u lubanje, iako su svi zanimljivi dijelovi prošlosti uglavnom isfabricirani. Nismo sigurni ni u što, a povijesti nas uče kao gotovoj stvari. Većina informacija je netočna, a meni je veliko zadovoljstvo baviti se alternativnim pogledima na prošlost. Za rad na tim dokumentarcima pripremam se surađujući s povjesničarima i proučavanjem literature.

Rezolutno ste osuđivali rat u Iraku, a velik dio tekstova objavljen je u knjizi 'Terry Jones's War on the War on Terror.' Biste li se u današnje vrijeme mogli šaliti s kriznim situacijama, inspirirati se za skečeve u toj tematici?
Ne bih mogao. Rat u Iraku u koji nas je Tony Blair nasilno gurnuo ne nalazim nimalo šaljivim, preozbiljno shvaćam tragediju ubojstva milijuna civila. Sjećam se da sam 1990. čitao prilog u časopisu koji se zvao Weapons Today: urednik se zahvaljivao Bogu na Saddamu, koji je zaslužan za ponovni procvat vojne industrije i trgovine oružjem. Tada sam se šokirao njegovom izjavom da će komunizam zamijeniti islam, koji će preuzeti stigmu državnog neprijatelja. Mislio sam da je to nemoguće, međutim kasnije je postalo jasno da vojna industrija financira radikalne islamske fundamentaliste u poticaju na ratni konflikt. Inače bi propala prodaja oružja. To me toliko pogodilo da sam počeo pisati kolumnu za The Guardian, jednostavno nisam mogao prešutjeti nepravdu koja se događala u Iraku.

Kako provodite slobodno vrijeme?
Volim pisati, a nikako ne volim TV, gotovo nikad ga ne gledam. Vrijeme provodimo tako da obično pozivamo prijatelje na večere. Jedemo, pijemo, zabavljamo se, imamo tzv. 'friday film club': neko mailom predloži film i onda odemo na slijepo, bez dodatnih preporuka u kino, i to je vrlo zabavno. Imam desetomjesečnu bebu Siri, baš sutra putujem u Stockholm, kako bih proveo tjedan dana s njenom mamom. Super je biti tata ovaj put. Moje drugo dvoje djece sad imaju 34 i 36 godina i kad su bili mali nisam imao vremena uživati u njihovom djetinjstvu. Kćerka Sally rodila se taman kad smo pripremali film 'Monthy Phyton i Sveti Gral' i nisam se mogao u potpunosti posvetiti njenim prvim mjesecima života. Kad mi se sin trebao roditi, bio sam u bolnici sa suprugom dok je rađala i požurivao sam je jer sam morao trčati na pozornicu izvoditi skečeve s ostatkom ekipe. Stoga je odlično što sam dobio novu priliku.

Što volite čitati, slušati, koji su vam omiljeni filmovi?
Trenutno čitam biografiju Charlieja Chaplina, a upravo sam završio knjigu o Drugom svjetskom ratu. Što se glazbe tiče, zaglavio sam u 60-ima i 70-ima, ne volim rap i techno, tu nesnosno repetitivnu glazbu uz koju ljudi vole plesati, mislim da za takvo nešto morate biti ili ludi ili na drogama. Volim Beatlese, Paula Simona... Velik sam obožavatelj filma 'Beskrajan dan', volim i Woodyja Allena. Kad bih se morao odlučiti za najbolji film svih vremena, mislim da bi to bio 'Fanny i Alexander' Ingmara Bergmana.

I za kraj, što je smisao života?
Saznao sam... ali vam to ne mogu otkriti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi