Jučer na ulicama, a danas u kinu – u programu Zagreb Doxa nanizalo se dokumentaraca koji se bave itekako aktualnim temama uličnih prosvjeda, političkih manipulacija, mafijaških ubojstava, zavjera
Dok hrvatskim ulicama odzvanjaju skandiranja nezadovoljnih građana, u kinima ZagrebDoxa odzvanja isti duh antivladinih prosvjeda, samo iz jednog drugog vremena i s nekih drugih, dalekih geografskih koordinata. 'Desetorica iz Chicaga' redatelja Bretta Morgena nije ni prvi ni zadnji, a ni najbolji dokumentarac o velikoj hipi/yippie pobuni radikalne američke studentarije s kraja šezdesetih, ali jedini se dotiče slavnog, koliko i ozloglašenog suđenja organizatorima povijesnih prosvjeda u Chicagu, simbolički najvažnijeg obračuna između iznimno nasilne fašistoidne policije i 'djece cvijeća', šezdesetosmaške generacije na Demokratskoj konvenciji u Chicagu, čije su gradske vlasti – zvuči poznato? – odbile izdati dozvolu za mirni prosvjed pa preko pendreka momaka u plavom krvavo umlatile sve što im se našlo na putu.
Kombinacijom arhivskih snimaka i animacije 'Desetorica iz Chicaga' suđenje slavnim aktivistima pretvara u zapetljani pravni crtić, ali i suludi cirkus u kojem politički interesi i generacijske predrasude susreću orkestrirane provokacije s optuženičke klupe.
Ipak, najvažniji dio cijele priče je materijal iz kojeg može izrasti i novi, samostalni dokumentarac, podatak koji se samo naoko čini nevažan u ovoj sagi o pobuni i njezinim posljedicama – onaj koji govori da je Jerry Rubin, jedan od 'desetorice' te, uz Abbieja Hoffmana, najpoznatiji 'vođa' pokreta yippieja, tijekom kapitalističke revolucije reganizma osamdesetih vrlo brzo napustio sve svoje šezdesetosmaške ideale pa postao uspješni biznismen, yuppie koji je samo podsjetio na to da revolucija ne jede nužno svoju djecu, već ponekad djeca požderu samu revoluciju.
Čini li vam se to kao čudan put sudbine, što ćete tek reći pogledate li 'Malog maratonca', izvrsnu dokumentarnu epopeju, pet godina snimanu kroniku odrastanja malog Indijca Budhieja Singha u kavezu ambicija odraslih, ali i u okrutnim životnim uvjetima indijskih slamova iz kojih je malac pokušao pobjeći baveći se sportom – s nenavršene četiri godine! Uspjeh 'Milijunaša s ulice' otvorio je vrata zanimanju Zapada za probleme djece u nehumanim uvjetima indijske socijale, a redateljica Gemma Atwal savršeno je nanjušila potencijal priče o malom Budhieju; njega je majka prodala učitelju juda i ravnatelju sirotišta, koji je u klincu otkrio talent za maratonsko trčanje.
No ono što počinje kao simpatični dokumentarac o žrtvovanju i kontroverznom trudu postavljenom između forsiranja potencijala i zlostavljanja nevinih, vrlo brzo skrene u posve nevjerojatnom, iznimno mračnom pravcu, a 'Mali maratonac' se pretvara u neku vrstu političkog trilera, prepunog zavjera, pohlepe, podmetanja, laganja, skandala pa na kraju svega čak i nasilne smrti.
Ubojstvo je otvorilo i novo remek-djelo oskarovca Alexa Gibneyja (autora modernih klasika kakvi su 'Enron: The Smartest Guys In The Room', 'Gonzo' i 'Taxi To The Dark Side'), koji se s 'Kasino Jack i Sjedinjene monetarne države', kako sâm napominje na njegovom početku, odlučio snimiti svoj prvi 'akcijski film', makar i u formi dokumentarca. Rezultat je savršeno zapečena musaka koja kombinira sve od akcijskih filmova Dolpha Lundgrena preko smaknuća u organizaciji ruske mafije i korporativnog života spasilačke službe do bolesno ambicioznih balavih političara i kritike neoliberalizma, zapravo još jedno vješto razotkrivanje demokracije kao mita u kojem masa ima samo jednu ulogu: misliti da sudjeluje i donosi odluke, dok elitna mreža lobija zapravo drži sve poluge vlasti, pomoću financijske mreže u kojoj se individualni interesi bogate na račun ostatka društva.
Što se dogodi kada takvo stanje stvari u 21. stoljeću, osim Gibneyja, pokušaju razotkriti i horde anonimnih Web aktivista?
Dobijemo Wikileaks, kao i istoimeni dokumentarni film, ne pretjerano impresivan, ali solidan površni, temeljni televizijski uvid švedskih novinara u cijeli projekt cyber-zviždanja pod prozorom globalne političke mafije, s Assangeom kao glavnim junakom sapunice koja ga je ovih dana dovela do materijala za neke nove dokumentarce, ali i igrane filmove. Oni se, dok vi ovo čitate, već pripremaju i snimaju pa ne treba čuditi ako novu epizodu budemo gledali već na sljedećem ZagrebDoxu.
Regionalna konkurencija započela je projekcijom filma 'Moji dobri i lijepi prijatelji' redatelja Davora Kanjira, sjajnom slikovnom pripovijesti koja podsjeća na hrpu razglednica iz Dubrave. Zagrebački kvart u kojem trenutačno obitava oko 200.000 stanovnika, reputacije svojevrsne Zone sumraka, opasne četvrti 'istočno od raja', zahvaljujući autorovoj posveti dijelu grada u kojem je proveo svojih prvih četrnaest godina života dobio je potpuno novu dimenziju. Kadrovi živopisne populacije Dubrave napravljeni u zanimljivoj formi živućih slika ispresijecani su esejima osnovnoškolaca te sa nekoliko prizora trivijalnih, ali šarmantnih životnih situacija (djevojčica dovršava partiju šaha, penzioner koji je odlučio oslikati pročelje svoje zgrade, isječak iz lekcije sviranja). Inovativna forma rezultirala je duhovitim uratkom u kojem je atmosfera notornog zagrebačkog kvarta oblikovana puno intimnije, uvjerljivije i dojmljivije nego što bi standardna 'talking head' metoda dokumentarističke ispovijesti uopće mogla ponuditi. Upravo zbog prirodnosti i uklopljenosti u situaciju, gotovo statični kadrovi imaju dojam začudnosti, kao i eseji učenika, u kojima osim standardnih i propisanih zadaćnica-pohvala omiljenom naselju, zatičemo i iskrice nadrealnosti ('Vidio sam otpiljeno drvo a na panju Dubravu'). Kanjir je pokazao puninu životnih kretanja u vrlo elegantnom i odmjerenom ritmu te je uspio u naumu da pokaže drugačiju sliku stereotipno doživljenog prostora. Nakon njegovog redateljskog debija 'Redovnik', koji je odavao početničke boljke: opipavanje pulsa publike i traženje dominantne linije teme unutar priče, ovaj zabavni i pametno osmišljeni dokumentarac veliki je korak naprijed u karijeri mladog zagrebačkog redatelja te ujedno i veliki favorit za nagradu u regionalnoj konkurenciji.
Ozbiljni potencijalni konkurenti također su i 'Prolaz za van' i 'Pustara', a povezuje ih rad prerano preminulog snimatelja i redatelja Vedrana Šamanovića. Naime, Šamanović je radio kao direktor fotografije filma 'Pustara' cijenjenog multimedijalnog umjetnika Ivana Faktora, a 'Prolaz za van', njegov je posljednji film koji je radio zajedno sa suprugom Sanjom Šamanović
'Prolaz za van' dirljiv je uradak utemeljen na dokumentarnom iskustvu i snimljen u jednom kadru. Riječ je o dugotrajnom razgovoru s gospođom Gabrijelom, koja je nedavno izgubila blisku osobu i čije su emocije bolno eksponirane i dostupne. Autorska intervencija očita je u trenucima u kojima gledatelj stječe dojam da je redatelj pažljivim vođenjem kamer vlastite emocije pokazao kroz tuđu biografsku priču. Spajanje više emocionalnih razina: majke koja tuguje za gubitkom obitelji, samog autora i njegove supruge rezultiralo je izmjenjivanjem osjećaja tjeskobe, duboke tuge ali i ugodnog sjećanja na neki prošli život. Rad na filmu ponudio je protagonistima kanaliziranje gorkih neizbježnosti kroz eluzivnu mrežu umjetničkog djelovanja, njihov sigurni 'prolaz za van'.
'Pustara'Ivana Faktora sniman je kamerom iz ruke i cijeli je u subjektivnim kadrovima. Inače, kako autor navodi: 'Pustare su oblici organiziranog, urbanistički isplaniranog kolektivnog stanovanja specifičnog za Mađarsku, Slavoniju i Baranju, a izgrađivane u 18. i 19. stoljeću na nepreglednim slavonskim ravnicama u vlasništvu imućnih vlastelinskih obitelji. Pustare su uvijek nastanjivali bezemljaši, doseljenici, nemirni duhovi, lutalice koje ne drži jedno mjesto, ali bilo je i onih koji su na pustarama ostajali naraštajima.' Poigravanje sa svjetlom i širenjem zvuka uz pratnju likova u okružju bez granica, bez dodatne rasvjete ili namještenih efekata stvara prirodnu sinesteziju doživljaja. Faktor je prateći dnevna zbivanja napravio konceptualni performans koji je u svojem naturalizmu ponekad neugodan (zbog osjećaja skučenosti i nevidljivog zatvora u kojem borave likovi), ali većinom donosi smiraj tišine, nepokretnosti i minimalizma događaja u sredini zaboravljenoj od ostatka svijeta i užurbanosti gradskih sredina.
Prikazan je i film 'Nasljeđa' mladog dokumentarista Tonćija Gaćine ('Pape', 'Šta bi bilo…', '22:22 Split - Zagreb') koji se kroz sliku jednog čovjeka i njegove obitelji bavi problemom oboljelih od azbestoze. Nažalost, prateći jedan dan bivšeg radnika u tvornici ne saznajemo puno o navedenom problemu te nije zabilježeno gotovo ništa osim klasičnih obiteljskih situacija koje možemo zateći u bilo kojem domu. Iako je autor vjerojatno htio naglasiti univerzalnost i prolaznost svih životnih situacija, pa tako i one o kroničnoj i neizlječivoj bolesti, njegov studentski rad ostavlja dojam nedovoljne posvećenosti temi i kampanjske nedovršenosti.
Slično bi se mogao opisati i 'Album' iskusnog dokumentarista Branka Ištvančića, prikazan u programu Factumentarci. Film je rađen po motivima istoimene knjige dokumentarističke proze Miroslava Kirina, uz ideju da se snimi posve drukčije, poetski obojeno djelo o ratnoj tematici. Zbog postizanja drukčijeg ugođaja, on je posegnuo za snimanjem Super 8 mm filmskom vrpcom kako bi oživio rekonstrukciju obiteljskog albuma s fotografijama uništenim u ratu, kada je njegova obitelj bila prisiljena napustiti kuću u okupiranoj Petrinji. Čak ni tragične priče obitelji koje su dio bolje prošlosti nastojale očuvati u albumima s fotografijama, zbog pretencioznosti filmaša nisu profunkcionirale u nastojanjima da emotivno pomaknu gledatelja s mjesta. Sam Kirin, koji je narator u filmu, u jednom trenutku priznaje da je 'sam morao osmisliti priču pošto njegovi likovi nisu emanirali emocije, a izostavljanja s albuma postala su amblematična', pa stoga ni ne čudi konačni dojam - emocionalna hladnoća i konfuznost u dramaturgiji priče. Unatoč tome što je tema bitna i hvale je vrijedno na sve moguće načine nastojati zacijeliti rane obitelji koje su izgubile domove i bile suočene s ponovnom izgradnjom života, pa i sjećanja, Ištvančić se izgubio u pompoznosti koja je publiku 'ohladila' i odbila. Tematiziranje odnosa prema prošlosti i uloge pamćenja umjesto jednostavnog prikaza emocija prognanika zabarikadirano je pokušajima poetskih intervencija i nepotrebnim patetiziranjem događaja, umjesto iskrenosti, dobili smo isforsiranost.
