Na impresivnoj listi ovogodišnjih gostiju našli su se meksički glumac Gael Garcia Bernal, britanski redatelj Mike Leigh i francuska glumica Berenice Bejo. Prave filmske senzacije drugoga dana festivala bile su dvije hrvatske koprodukcije, 'Otok ljubavi' Jasmile Žbanić i 'Cure - život drugih' Andree Štake. Navala na projekcije bila je tolika da u kinima nije bilo mjesta ni za neke dnevne izvjestitelje pa smo ostali uskraćeni za premijerni pogled na filmove koje ćemo, nadamo se, uskoro dočekati u hrvatskim kinima.

Jedini film iz natjecateljske konkurencije koji smo do sada imali prilike vidjeti je mađarsko-njemačka koprodukcija 'Zemlja oluja' redatelja Adama Csaszija. Posljednjih godina naviknuli smo gledati na Mađarsku kao na sredinu netolerantnu prema manjinama (u 'Samo vjetar' Benedeka Fliegaufa problematizira se netolerancija prema Romima), što je tema koja okupira i autora 'Zemlje oluja'. Ovoga puta fokus je na neprihvaćanju istospolne seksualne orijentacije, a i ovaj je film, kao i 'Samo vjetar', snimljen prema istinitim događajima. Rezultat isključivosti i netolerantnog društva je to da se mladi, otkrivajući svoju seksualnost, do te mjere nisu u stanju suočiti sa svojim nagonima da pribjegavaju nasilju. 'Zemlju oluja' mogli bismo, doduše vrlo uvjetno, nazvati mađarskom 'Planinom Brokeback' s nogometašima umjesto kauboja.

U središtu je radnje mladi i perspektivni nogometaš Szabolcs koji bježeći od potencijalnog neuspjeha u nogometu, ali i od svoje novootkrivene seksualnosti i privlačnosti koju osjeća prema najboljem prijatelju i suigraču Bernardu, odlazi u mađarsku zabit iz koje potječu njegovi preci te upozna privlačnog srednjoškolca Arona. Csaszi se uglavnom fokusira na suspregnute emocije i unutrašnji život likova, prvenstveno Szabolcsa i Arona, naglašavajući njihovu emocionalnu i fizičku odbačenost od društva. Unatoč zanimljivoj temi i vrlo dobrom glavnom glumcu Andrasu Sutou, koji fizički pomalo podsjeća na Gaela Garciju Bernala, predvidivošću i monotonijom cjelina ostavlja nešto slabiji dojam.

I dok smo u natjecateljskom programu vidjeli solidan, ali ne i izvrstan film, u izvannatjecateljskom programu, Kinoscope, uživali smo redom u sjajnim filmovima. Vidjeli smo novi rad Mikea Leigha, 'Gospodin Turner', biografski film o slavnom britanskom slikaru, kroz kojega redatelj progovara ne samo o teškom i kompleksnom karakteru, nego i o britanskom društvu te odnosu prema umjetnosti, ali i postavlja pitanja integriteta umjetnika i umjetnosti.

Sjajan je i 'Majdan', dokumentarni film Sergeja Loznice o prosvjedima protiv Janukoviča u Kijevu, a on posve novo značenje zadobiva danas, kad je sukob eskalirao do neslućenih razmjera, pa višemjesečni prosvjedi koji su odnijeli više od stotinu života djeluju samo kao uvertira u puno veću tragediju. Spomenimo i poetični 'Umiri vodu' japanske redateljice Naomi Kawase o suočavanju mladih s prolaznošću i smrtnošću pa thanatosu suprotstavljaju eros i to na udaljenom japanskom otoku, na kojem snaga i ljepota prirode upravljaju životom. Kawasein film započinje briljantno, no u nastavku do izražaja dolazi nesrazmjer između njenog neospornog talenta za vizualno izražavanje i nešto slabijeg scenarističkog, pa su dijalozi, na žalost, povremeno podsjećali na površnu newagersku pseudofilozofiju.