TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Luka Popov u 'Petom danu' uopće nije zabavan

  • Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 16.10.2016 13:02
  • Objavljeno 16.10.2016 u 13:02
Boris Jokić i Luka Popov

Boris Jokić i Luka Popov

Izvor: Cropix / Autor: Darko Tomas / CROPIX/Patrik Macek/Pixsell

Luka Popov, jedan od dvojice novih panelista 'Petoga dana', preksinoć je na HTV-u, objašnjavajući zašto je protiv kvota za žene u Saboru, svima objasnio da je to zato što su žene po prirodi manje zainteresirane za politiku, a u sljedećoj je temi pak ustvrdio da pobunjeni studenti na Filozofskom fakultetu - bogohule. Da nije netočno i besmisleno, čovjek bi zaključio kako se njegovim dolaskom u emisiju nastoji pojačati njena zabavna komponenta

Postoje različita shvaćanja koncepcije emisija kao što je 'Peti dan' - panela na kojem nekoliko osoba koje društvo doživljava kao intelektualce iz različitih perspektiva raspravlja o aktualnim temama. Ponekad se te emisije shvaćaju vrlo ozbiljno pa su takve i rasprave u njima, ponekad imaju humorističan ili satiričan ton, za koji je onda potrebna malo jača intervencija urednika i/ili voditelja, a ponekad je emisija u suštini ozbiljna, ali se dovođenjem egzotičnih ličnosti među paneliste postiže 'efekt redikula', pa osim u pametnim analizama koji put imamo priliku uživati i u neobičnom načinu izlaganja, rubno šokantnim stavovima ili ponašanju nekih sudionika, čime se serioznosti dodaje zabavan moment.

'Peti dan' oduvijek je bio smrtno ozbiljan. Ovisno o tome s kojim ste se raspravljačem u njoj slagali, a s kojim niste, mogli ste tu i tamo u njoj pronaći razloga da se opalite dlanom o čelo i uzviknete: 'Boktemazo, kakav čudak/kakva čudakinja!', ali bez obzira na to što se u toj emisiji s vremena na vrijeme dalo čuti koječega, nitko od sudionika u njoj nije imao čak ni potencijal nehotičnog redikulstva.

Preksinoćnja emisija, kojom su predstavljena dva nova panelista - Boris Jokić i Luka Popov - zamalo pa je opovrgnula takav imidž. Govorilo se o novom sazivu Sabora, studentskoj pobuni na Filozofskom fakultetu i izložbi 'Kako živi narod' i iako je u svakoj temi bilo materijala da se gledatelj s pojedinim stavovima i izlagačima složi, ne složi, iznervira se ili se obraduje, većina je panelista ostala u domeni ozbiljne rasprave s objašnjenim argumentima. Luka Popov, međutim, imao je dva blistava trenutka nakon kojih se čovjek morao zapitati na čemu točno taj čovjek temelji svoja razmišljanja i kako osoba s formalno impresivnim znanstvenim obrazovanjem može tako nonšalantno odbacivati znanstvene argumente kada mu se ne uklapaju u ideologiju, nazivajući ih 'dogmom'.

Prvi je takav trenutak bio tijekom rasprave o novom sazivu Sabora, kada je potegnuta priča o kvotama za žene u Saboru. Luka Popov nije bio jedini koji je izrazio neslaganje s konceptom kvote - učinio je to i Nino Raspudić - no Luka Popov bio je jedini koji je izvukao argument po kojemu u politici ima manje žena zato što su žene PRIRODNO manje zainteresirane za politiku, pritom nonšalantno odbacujući tvrdnju da je riječ o društvenom utjecaju i nazivajući je 'feminističkom dogmom'. Kada ga je Rada Borić pokušala uputiti na istraživanja koja pokazuju upravo suprotno, maltene je odmahnuo rukom i rekao je nešto u stilu: 'Ma, dobro, sad, istraživanja...' Samo sam čekala da kaže: 'Joj, dajte, istraživanja, ŠMISTRAŽIVANJA, truć-bla!' Naravno da nisu sva istraživanja i njihovi rezultati nepobitna istina uklesana u kamenu, ali onda se o njima raspravlja s nekim argumentom, kaže se BAREM: 'Nisam siguran u metodologiju tih istraživanja' ili 'Nisam siguran jesu li ta istraživanja relevantna zbog toga-toga-i-toga', ali Luka Popov to nije učinio, nego je samo odbacio istraživanja-šmistraživanja i kao krajnji argument dodao: 'To je moje mišljenje.' Superiška, doktore znanosti, svaka čast.

Drugi takav trenutak dogodio se tijekom razrade teme o studentskoj pobuni na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, o kojoj su razni sugovornici imali razne stavove i razne argumente s kojima se možemo i ne moramo slagati, koje možemo smatrati pametnima ili glupima, ali su u oba slučaja u domeni relevantnosti rasprave. No opet Luka Popov je tu uspio demonstrirati svoj egzotičan način razmišljanja, u diskusiju uvodeći novu dimenziju - onu o neprimjerenom, odnosno nasilničkom stavu studenata. Svoju je priču o takvoj prirodi pobunjenih studenata prvo počeo razvijati na način kakav je među protivnicima - bolje reći pljuvačima studentske pobune već postao klasičan: onaj u kojem je spominjao to da 'pravi i vrijedni studenti nemaju vremena za fakultetska vijeća i plenume' (implicirajući valjda da je sama ideja tako nečega obična neradnička razonoda - baš me zanima bi li isto to mislio da ti studenti kojim slučajem dijele njegove opće političke svjetonazore). No onda je Popov krenuo korak dalje - usporedio je studente s nelegitimnom samovoljom građanstva tijekom Francuske revolucije (???), a zatim još dodao da je riječ o ljudima s nasilničkim stilom, pozivajući se na fotomontaže s ISIS-om i na kraju konstatirajući da su ti studenti, povrh svega, bogohulnici jer su načinili i jednu fotomontažu s Isusom. Nije, naravno, objasnio zašto studenti ne bi smjeli 'bogohuliti' i zašto se montaže s Isusom ubrajaju u nasilničko ponašanje, ali što očekivati od čovjeka s argumentima iz rubrike istraživanja-šmistraživanja

Dva momenta iz jedne emisije definitivno nisu dovoljna za konačni zaključak, ali s obzirom na dosadašnji opus Luke Popova, netko bi možda mogao pomisliti da je on taj koji je u novu sezonu 'Petoga dana' stigao zato da bi se ispunio zabavni 'redikul-efekt'. Postoji samo jedan problem u tome. Luka Popov uopće i nikada nije zabavan. Nije zato sasvim jasno zašto je uvršten u ekipu ove panelke. Među konzervativnim libertarijancima, naime, postoje i oni koji baš ne govore potpune besmislice. A ima ih i zabavnijih.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!