'DUH BABE ILONKE'

Još jedan adut uskrsloga žanra dječjega filma

19.07.2011 u 23:00

Bionic
Reading

'Duh babe Ilonke' redatelja Tomislava Žaje, još jedan adut uskrsloga žanra dječjega filma u hrvatskoj kinematografiji, sinoć je prikazan na 58. pulskom festivalu

Tomislav Žaja svoj je debitantski dugometražni projekt pripremao godinama, uz brojne, prvenstveno novčane poteškoće. Usporedbe s Kušanovim 'Kokom i duhovima' neizbježne su i hvala Bogu da konačno imamo što uspoređivati u specifičnom i osebujnom žanru dječjega filma ili filma za djecu.

Za razliku od Kušana koji je puno toga polagao u kultni status dječjih romana svojega oca, scenaristica Irena Krčelić i redatelj i koscenarist Žaja morali su krenuti od početka, od same ideje, odnosno pitanja što današnja djeca vole. Odgovoriti na to pitanje paklenski je teško i odgovor zasad imaju samo holivudski moguli. Kako živimo u vremenima ograničene demokracije u kojoj su politička korektnost i toleriranje drukčijih nerijetko sami sebi svrha, odlučili su film locirati u svijet Roma, svugdje prisutne, ali stereotipima najviše izložene manjine. Ta edukativna strana 'Duha babe Ilonke' svakako je nužna s obzirom na ciljanu publiku, no vrlo često tijekom filma prelazi u iritantnost. Puno se boljom i značajnijom čine dijelovi koji podcrtavaju samosvjesnost Roma o svojem društvenom položaju i bijeg od vlastitog identiteta pojedinih likova.

Sama priča Irene Krčelić – o duhu stare Romkinje koji, nakon njezine smrti, opsjeda obitelj njezine unuke Manuše – ekstenzivno nudi niz redateljskih rješenja koje je Tomislav Žaja tek dijelom usvojio. 'Duh babe Ilonke' tako varira od loših glazbenih dijelova i plošnih redateljsko-montažnih zahvata, preko solidne upotrebe humora do potpuno ludističkih dionica koje su, potpomognute fantastikom i spiritualzmom, najbolji dio filma. Iako ponekad ograničeni izgovorenim tekstom, dječji glumci (Selma Ibrahimi i Marin Arman Grbin) ostavljaju bolji dojam nego oni u Kušanovu filmu, a Rakan Rushaidat i donekle karikirana Aleksandra Balzamović na svojim leđima nose dobar dio filma.

Zaključak je pomalo notoran – nije loše, a moglo je i bolje da je Žaja otpustio kočnice i još više otišao u zaigrani ludizam kojemu su djeca prirodni saveznici.