Snimiti dugometražni igrani film u jednom kadru zahtijeva virtuoznost redatelja i cijele ekipe, tvrdi redateljica Irena Škorić koja je debitirala na Festivalu igranog filma u Puli dugometražnim erotskim filmom '7seX7'
I prije premijere na Festivalu igranog filma u Puli malo tko nije čuo za erotski film '7seX7' jer redateljica, scenaristica, kostimografkinja, scenografkinja i na koncu producentica filma Irena Škorić ništa nije prepustila slučaju, a kako tvrdi, sve uloge koje je odradila na filmu nisu nimalo naštetile kreativnom radu, o čemu će na kraju prosuditi gledatelji.
Kako ste uspjeli sami odraditi sve te poslove na filmu, nije li vam oduzimalo previše vremena za kreativan rad na samoj priči?
Uopće me nije gušilo ni oduzimalo nikakav prostor jer smo sve ranije pripremili. U filmu je malo kostima i scenografije koju sam ja radila, a sve je snimljeno u jednom kadru pa nema potrebe za skriptom. Ljepota jednog kadra je da nema greške, jer ako ti neki rekvizit nije u kadru, nije u kadru. Evo, pa i Tomislav Radić je redatelj, scenarist i producent na svom filmu kao i još nekoliko naših redatelja. Ovo mi je 12. film koji produciram. Volim se baviti organizacijom i držati sve pod kontrolom i mislim da mi to dobro ide.
Odakle toliko nepovjerenje u suradnike?
Nije nepovjerenje, nego imam jako loše iskustvo s producentima jer su me prevarili. Mislim da ne postoji nijedan redatelj kojeg producent u Hrvatskoj nije prevario. Uvijek ulažem sve novce u produkciju filma, a ne da bih nešto sebi ostavila kako neki naši producenti rade jer ne vjeruju u redateljevu viziju. Kad redatelj radi svoj film on će napraviti sve da taj film snimi, posudit će lovu, naći će lovu, više će se potruditi za film.
Koja je vaša idealna publika, za koga radite filmove?
Ne znam. Od sedam do 77.
I ovaj erotski film za one od sedam?
OK, ovaj nije. Svaki film nosi drugu publiku. Opća masa, no nije za mase. Publika se sama stvori. Hrvatska publika je najčudnija publika na svijetu. Nepredvidljiva je.
Pred premijeru napravili ste snažan PR oko filma '7seX7', a nekako su se svi fokusirali na to da ste prva režiserka u regiji koja je napravila erotski film…
To je činjenično stanje. Ja jesam prva napravila erotski film. Važno je da žene snimaju. Neki dan sam pročitala da sam ja četvrta redateljica u povijesti hrvatskog filma koja je snimila dugometražni igrani film, a Biljana Čakić–Veselić ove godine je broj pet.
Što ste htjeli postići filmom, koja je bila glavna ideja kad ste ga kretali raditi?
Svaku priču sam zamislila kao kroki ljudskih odnosa u jednom krugu kao u aristotelovom jedinstvu vremena, mjesta i radnje. Mi upadamo u jedan dio tih ljudskih odnosa. Erotika je samo posredni način na koji se dolazi do ljudske čovječnosti.
Htjela sam istražiti sve erotsko u ljudima. U fazi istraživanja erotskog na filmu inspirirao me dosta moj film 'Deveti ožujak' iz 2009. koji je pobrao dosta nagrada i koji se svidio i publici i žiriju i tu je krenula neka dobra vibra oko filma. Još sam na magisteriju pisala temu 'Eros na filmu 'Poštar uvijek zvoni dvaput'' Boba Rafelsona.
I koja je razlika između erotskog filma koji radi žena u odnosu na filmove muških režisera?
U mom filmu stvorili smo žensku vizuru seksa. Žene su postale muškarci, a muškarci su postali žene, to jest pretvorili smo ih u objekte.
Kako stojite s feminizmom?
OK, ponekad dobro, ponekad… (smijeh). Nisam feministkinja, mislim da se feminizam stvorio iz potlačenosti, pogotovo potlačenosti u hrvatskom filmu prema ženama. Na svim čelnim mjestima i funkcijama u hrvatskom filmu su muškarci, u komisijama i u žirijima. O čemu mi pričamo? Statistike govore same za sebe, od deset filmova samo su dvije redateljice. Uvijek na natječajima mi spušimo. Biljana Čakić kao zavisni film ima najmanje novca od svih zavisnih filmova u Puli, ja kao nezavisni film sam dobila najmanje novca od nezavisnih filmova. Pa neka mi netko kaže da je to slučajno, a obje smo žene. Ja ne vjerujem u tu spiku.
Kako je prošlo snimanje filma, jeste li puno ponavljali scene seksa?
Jesmo, ali ne zbog glumaca nego zbog tehničkih stvari.
Koliko se onda gubi na autentičnosti s obzirom da je film sniman u jednom kadru?
Ništa, svaka druga je sve bolja i bolja. Dosad sam snimila tri filma u jednom kadru. Najviše volim dobiti cinema verite đir u filmovima. Mislim da se tu pokazuje jako velika virtuoznost redatelja i snimatelja i glumaca, cijele ekipe, ako nema virtuoznosti, sve pada u vodu. I dobije se najvažnije – ulovi se ta jedna čudna energija, ulovi se dokumentarističnost i autentičnost, taj duh i energija se uhvate u jedan krug iz kojeg ne mogu izaći.
Je li bilo neugodnih situacija na snimanju?
Nije, jako su se svi opustili već na probama. Neki su već počeli hodati goli, a jedna glumica je bila gola skroz tokom pauze i za vrijeme cateringa.
