Agnès Varda, velika francuska redateljica i scenaristica ogromnog filmskog opusa, u klubu Močvara bit će 6. veljače u 20 sati prva projekcijska 'gošća'. O svom bogatom opusu razgovarat će s dr. sc. Ivanom Keser Battista, specijaliziranom za dokumentarne filmove i likovnost
Agnès je rođena u Bruxellesu, 1928. godine, studirala je povijest umjetnosti na Sorboni te se obrazovala za kustosa na École du Louvre. Od početka 50-ih radi kao profesionalna fotografkinja. U poluamaterskim uvjetima režira svoj prvi srednjometražni film 'La Pointe courte' (1956), s radnjom u ribarskom naselju (po kojemu je film nazvan). Film se narativno razvija izmjenom prizora životne svakidašnjice ribara i njihovih obitelji, snimljenih dokumentarističkim prosedeom, i scena vezanih za melankolično intoniranu priču o mladim supružnicima (S. Montfort i Ph. Noiret, jedini profesionalni glumci u djelu) koji literariziranim, aluzivnim, neosimbolističkim dijalozima raspravljaju o svojem braku i eventualnom razvodu.
Cléo od 5 do 7' (1962) film je o poznatoj pjevačici koja, čekajući rezultate bolničkog testa na rak, redefinira vlastiti život, uglavnom je snimljen na pariškim ulicama, s vremenom radnje potpuno približenim realnom trajanju te s natpisima koji informiraju gledatelja o preostalom vremenu i djelomice najavljuju daljnje događaje. Narativno otvorena završetka (neobavezna konverzacija), film započinje seriju redateljičinih ostvarenja o ženama. 'Sreća' (1965), s radnjom u pastoralnom ambijentu, primjer je vrhunske slikarske uporabe kolora (sekvence završavaju zatamnjenjima, ali u plave, žute i slične zasićene tonove), s aluzijama na likovni impresionizam. Tema ljubavnog trokuta predstavljena je kroz vizuru romantične fantazije o ljubavi i braku koja je, međutim, podređena patrijarhalnim kodovima predstavljanja ženskosti i majčinstva. Zbog redateljičina odmaka od
izravnog polemiziranja, film je izazvao prigovore feminističke kritike, a usprkos ironiziranju muškog poimanja sreće.
Nakon što se filmom 'Jedna pjeva, druga ne' (1977) priklonila feministički impostiranoj tezičnosti, dijelom 'Bez krova i zakona' (Zlatni lav u Veneciji) vraća se izbjegavanju izravnog izricanja autorskog stava. 'Jacquot iz Nantesa' (1991) lirsko je biografsko ostvarenje o djetinjstvu redatelja J. Demyja (njezina supruga), o kojem je snimila i dokumentarni film 'Svijet Jacquesa Demyja' (1995), dok u metafilmskoj 'Sto i jednoj noći gospodina Simona Filma' (1995) do vrhunca dovodi svoju zaokupljenost načinima djelovanja filmskih slika, odnosno tvorbe fikcionalne iluzije. (Filmski leksikon, B. Kragić).
