INTERVJU: MILA TURAJLIĆ

Cinema Komunisto - Jugoslavija kao zemlja snova u filmu

  • Autor: Mija Pavliša
  • Zadnja izmjena 26.07.2011 15:24
  • Objavljeno 26.07.2011 u 14:29
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

'Kad stvarnost odstupi od zamišljenog scenarija, tko bi odolio na filmu ne stvoriti zemlju snova?' moto je pod kojim je mlada srpska režiserka Mila Turajić krenula snimati dokumentarni film 'Cinema Komunisto' nastojeći kroz povijest jugoslavenskog filma posložiti sjećanja na danas nepostojeću zemlju
Cinema Komunisto

Cinema Komunisto

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Mila Turajlić

Nakon Festivala igranog filma u Puli, film Mile Turajlić (1979) prikazuje se na Sarajevo Film Festivalu, potom na prizrenskom Dokufestu i banjolučkom Kratkofilu, čime će završiti turneja velikim platnima 'zemlje snova' iz mota filma 'Cinema Komunisto'.

Mladoj režiserki, koja je film premijerno prikazala na najjačem europskom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu (IDFA), bila na Tribeca Film festivalu i pokupila još brojne međunarodne nagrade, sve to mnogo znači budući da je riječ o njezinom debitantskom filmu na kojem radi praktički od početka studija. Ipak, turneja od Vardara do Triglava je, uvjetno rečeno, važnija utoliko što osigurava pogled iznutra, suočavanje s vlastitom prošlošću, i to kroz perspektivu pripadnice generacije neopterećene pričama o zajedničkoj zemlji snova. U 'hrvatskom djeliću sna' već se, naravno, moglo čuti da 'Cinema Komunisto' nije dovoljno objektivan film jer radi isključivo s filmovima, pretežno partizanskim, nastalim u produkciji beogradskog Avala filma uzimajući ih kao polazište iz kojeg se stvarala iluzija o Jugoslaviji, a zanemaruje se zagrebački Jadran film. S druge strane, može li se tu 'neobjektivnost' zamjeriti autorici koja kaže da je nakon gledanja svog filma shvatila da je uspjela zaokružiti svoju sliku o zemlji u kojoj je rođena, a koja je do danas promijenila nekoliko naziva.

'Film je nastao velikim dijelom iz potrebe da zaokružim sliku zemlje u kojoj sam rođena kao pripadnica posljednje generacije koja je prvašićima vezala marame kod primanja u pionire. Kao što, kad odrastete, imate potrebu vratiti se u prvu kuću u kojoj ste živjeli ili mjesto gdje ste prvi put bili na ljetovanju, tako sam u filmu htjela vratiti slike svog djetinjstva iz nepostojeće zemlje. Našla sam tu zemlju i zadovoljila potrebu da se sjetim djetinjstva. Zadovoljila mi se potreba i u nekom političkom smislu. Kad dobijete priliku pristupiti Titovom arhivu, što god vi mislili o njemu, zaključite da je Jugoslavija bila jedna ozbiljna zemlja, Tito jedan ozbiljan državnik, a sve to izaziva nevjerojatno poštovanje.To su moje reakcije nakon gledanja filma', pojašnjava Mila Turajlić.

Kako je film nastao, odnosno odakle ideja da povučete paralelu između partizanskih filmova, jugoslavenske kinematografije i razvoja te propasti Jugoslavije?

Kao studenticu Akademije dramske umjetnosti 1999. poslali su me u beogradski filmski grad po neku tehniku. Pala sam u nesvijest kad sam ušetala u taj grad, kad sam shvatila da u šumi postoji filmski grad za koji nam nitko nije ranije rekao da postoji i da je danas ruševina koja propada. To je trebalo snimiti prije konačne propasti. Tek naknadno sam u otkrivanju arhive shvatila da postoji paralela između povijesti razvoja Jugoslavije i da se ona podudara s povijesti razvoja filmskog grada te da se kroz vizuru igranih filmova može ispričati vrlo zanimljiva priča o Jugoslaviji.

Cinema Komunisto

Cinema Komunisto

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Kinooperater Leka radio je 32 godine za Tita, a nedavno je preminuo
Imate nekoliko sugovornika iz filmske industrije, no glavni je Titov kinooperater koji vam je ponudio i mnoštvo ekskluzivnog materijala. Po kojem ključu ste ih birali?

Htjela sam kroz sugovornike napraviti neku vrstu ansambla jedne filmske ekipe. Tu su producent Steva Petrović, šef studija Gile Đurić, režiser Veljko Bulajić, glumac Bata Živojinović i Titov kinooperater Leka Konstatinović do kojeg sam došla tek nakon dvije godine rada na filmu. Čula sam za Leku, pozvala se na kavu i shvatila da neće pričati.

Koliko je trajalo nagovaranje?

U biti, sve je išlo jako polako, dok ga nisam uvjerila u svoju posvećenost projektu. Pitala sam ga je li ga njegova unuka ikad vidjela kako radi svoj posao, a kad je rekao da nije, pitala sam bi li pristao da ga snimimo kako radi svoj posao ako dođem do njegove aparature.

Ograničili ste se na filmove snimljene u Jugoslaviji, no u svoj ste ubacili i dio o NATO-ovom bombardiranju Beograda. Zašto?

Leka je poslije drugog ili trećeg intervjua rekao: 'Znaš, ja nisam nikad bio u Užičkoj poslije Titove smrti i strašno bih se volio tamo vratiti.' Nisam bila sigurna je li svjestan da je prostor u kojem je Titu puštao filmove bombardiran, no rekao je da je siguran da bi vraćanjem u Užičku našao svoje stare aparature i filmove. Preko godinu dana tražili smo dozvole za snimanje u Užičkoj, a kad smo je dobili, on je došao sa svojim ključem i tek tada je shvatio da više nema onog što je pamtio. Zbog toga informacija o bombardiranju, da se shvati Lekina emocija.


Koje su vas informacije dobivene od čovjeka koji je Titu puštao filmove najviše iznenadile?

Svatko vam može reći da zna da je Tito volio film, ali ne bih nikad sanjala da će mi jednog popodneva na kavi Leka izvući popis od 800 i nešto filmova, nisam imala pojma da netko vodi evidenciju, a on je imao kronološki raspored projekcija. To mi je pokazao tek nakon par godina.

Kako je vrijeme teklo, tako se mnogo novog otkrivalo i stalno bih se vraćala sugovornicima s pronađenim po arhivu. Posebno je krenulo kad sam dobila dozvolu da uđem u Titov arhiv i došla u posjed scenarija na kojima je Tito pisao bilješke poput: 'Ovo ne odgovara istini', ili tek: 'Ovo ću gledati kod kuće.'

Slično i s glazbom. Nisam mogla vjerovati kad sam našla pjesmu koja ima stih: 'Boli li Tita glava kad legne noću da spava.' To sam slučajno našla na albumu iz 70-ih. Našla sam i album s Titovim govorima i kad sam čula rečenicu: 'Narodi koji imaju takvu omladinu ne moraju da brinu za svoju budućnost', sjetila sam se da ista postoji u filmu i onda se zaprepastila spoznavši da su mladi na radnim akcijama spjevali pjesme na temelju njegovog govora.

Na neki način je ekskluziva i dvojako tumačenje rušenja mosta u filmu 'Bitka na Neretvi' koje donosite u filmu. Što je istina?

Rušenje mosta je urbana legenda, a mislim da sam u filmu stigla do istine. Koga god iz ekipe da pitate, neće vam konkretno reći. No da je most srušen, srušen je jer postoji arhivska snimka rušenja. A da je nešto jako čudno, jest, jer je scenu snimalo šest kamera, a u filmu su tek dva kadra. Istina je negdje između onog što u filmu govore Bata Živojinović i Veljko Bulajić s druge strane.

Cinema Komunisto

Cinema Komunisto

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Zaboravljene petokrake i partizanske uniforme koje sakupljaju prašinu u skladištima Avala filma
Postoji vic u koji kaže da je posljednja želja Adolfa Hitlera bila ubiti Batu Živojinovića. Kako je bilo raditi s prvim partizanom jugoslavenskog filma? Koliko je trebalo da dobijete autentičan odgovor?

Bata je glumac, on i ovdje glumi koliko god to bio dokumentarni film. Ono što u mom filmu fali jest njegova politička karijera. Činjenica je da je poslije glumačke karijere on u Srbiji započeo političku karijeru u najgorem mogućem trenutku, s najgorim mogućim ljudima. No na premijeri se pokazalo koliko je velika zvijezda i da mu je taj umjetnički uspjeh uspio zasjeniti političku karijeru. On je najveći glumac jugoslavenskog filma i zbog toga su mu sve oprostili.

A Veljko Bulajić?

On je jako zanimljiv. Tek nakon što ga upoznate, shvatite kako je stigao tu gdje jest. Jako je intrigantan čovjek. On je politički jako dobro stajao, ali je jako dobar redatelj.

Vaš film završava scenom iz Pule, kada Antun Vrdoljak otkazuje Festival igranog filma. Kakav je osjećaj prikazati film u Puli u današnje doba?

Pula je mjesto gdje su filmaši gledali rezultat svog rada, a u filmu stignemo do mjesta gdje vidite tu tajnu stranu Pule koja otkriva vezu kinooperatera i filmskih radnika. Činjenica da se film završava otkazivanjem pulskog festivala za mene je značila kraj Jugoslavije i prekid kolektivne slike.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi