Na Zagreb Film Festivalu premijerno će biti prikazan dokumentarac redatelja Marka Stanića 'Vidimo se za godinu dana' o Pauli Bobanović, scenaristici filma koja je, nakon što je odlučila raditi na filmu o heroinama koje vode udrugu za pomoć ženama oboljelim od raka dojke Sve za nju, i sama oboljela od te bolesti
Zagrebačka kinopublika vjerojatno se sjeća premijere filma redatelja Marka Stanića 'Marija hoda tiho' u kinu Europa prije četiri godine, kada je dvorana bila krcata. Bio je to filmski debi Paule Bobanović, scenaristice tog dokumentarca o zagrebačkoj fotografkinji Mariji Braut. Bio je to i dan kada je Paula, višegodišnja novinarka 24 sata, u liječničkoj ordinaciji dobila prve naznake da možda boluje od karcinoma dojke. Tada je već snimala svoj drugi film s Markom Stanićem, dokumentarac o oboljelima od raka dojke...
Kakva je bila vaša prva reakcija kad ste čuli svoju dijagnozu?
Danas, nakon četiri godine, jedino što bi moglo doslovno opisati taj osjećaj je šok. A u toj troslovnoj riječi sadržano je zapravo bezbroj različitih, uglavnom negativnih emocija. Strah, tuga i bespomoćnost samo su neke od njih. Prva pomisao je pak bila – koliko mi je još vremena ostalo?
Kako ste se nosili s idejom da kao scenaristica filma i protagonistica možda nećete napisati zadnju scenu?
Istina je da sam se u jednom trenutku, čekajući nalaze, pitala hoću li ikada vidjeti gotov film, ali to nisam htjela nikome priznati. Neko vrijeme me taj strah intenzivno proganjao, a onda mi je s vremenom naprosto dodijao. Činilo mi se da je previše sebično fokusirati se na sebe i zanemariti sve oko sebe.
Moram priznati da sam mnogo puta razmišljala o tome. I uvijek dolazim do istog zaključka, a to je da kao građanka Hrvatske moram biti zagovornica eutanazije jer je licemjerno zabranjivati eutanaziju u državi u kojoj ne postoji nijedna ustanova za palijativnu skrb u koju bi se smjestili pacijenti u terminalnoj fazi bolesti te umrli dostojanstveno i bez bolova. U zemlji u kojoj ti pacijenti umiru kod kuće, napušteni od svih, bez adekvatne stručne medicinske njege i potrebnih pomagala, prepušteni članovima svojih obitelji koji nakon takvog iskustva i sami nerijetko trebaju psihološku pomoć. Gradimo stadione, fontane, arene, crkve, kupuju se luksuzni službeni automobili, a za umiruće ni država ni Crkva nisu pokazale nimalo brige i ljudske suosjećajnosti. I sad kao cijenimo ljudski život? Po stanju stvari izgleda da kod nas ljudski život vrijedi toliko dugo dok njegov vlasnik može donositi nekome korist. Hajdemo to onda jasno i glasno priznati.Kako kao (bivša) pacijentica suočena sa smrtonosnom bolešću gledate na eutanaziju?
Pa evo, sigurna sam da svi dobro pamtimo gdje nas je zatekla vijest o rušenju WTC-a. Bio je to trenutak kolektivnog šoka i straha od mogućih katastrofalnih posljedica za čovječanstvo na koje, kao pojedinci, nismo mogli uopće utjecati. U slučaju dijagnoze karcinoma riječ je o drami osobne prirode koja također ne nagoviješta blistavu budućnost, na koju isto tako ne možemo utjecati, niti promijeniti tijek događaja. Zato hitno mijenjamo ono što možemo i što je u našoj moći. A motiv je prilično jasan i dovoljno jak...
Tokom snimanja otišli ste u kino pogledati poljski film 'Kemoterapija' i odlučili pogled s platna preusmjeriti prema publici. Pražnjenje kina nije vas iznenadilo. Koliko smo spremni suočiti se s toliko teškom temom dok nas se direktno ne tiče?
Nismo spremni, kao što to u našem filmu kaže i psihologinja Irena Bezić, zbog predrasude da je karcinom bolest s jedinim mogućim i vrlo izvjesnim ishodom. Dok smo zdravi i sve nam ide po planu, ne želimo da nam išta kvari dobar osjećaj. Zato se i kaže da je sreća ohola i površna. Tko bi u kinu želio gledati film o teškim bolesnicima, a došao je s namjerom da se zabavi? To je kao da čovjeku koji je upravo dobio glavni zgoditak na lutriji priopćite da će mu porezna oduzeti sav novac zbog nekog starog duga. Ali to je naprosto u ljudskoj prirodi i nije za osudu. Kud bismo došli kad bismo trenutke sreće uvijek kvarili grižnjom savjesti? Zato smo se trudili da naš film ne bude patetičan. Dapače, ni sugovornice nisu ni približno depresivne ličnosti.
U filmu prolazite kroz sve faze liječenja, dijelom u Hrvatskoj, a dijelom vani. Kako ocjenjujete hrvatski zdravstveni sustav?
To je vrlo složeno pitanje i odgovor bi bio predugačak. Uvijek rado ističem da imamo vrhunskih liječnika i da se kod nas pacijenti mogu kvalitetno liječiti, a rezultati mogu biti jednako dobri kao i u visokorazvijenim zemljama, ali su vani neki lijekovi, a naročito suvremena medicinska oprema, dostupniji nego kod nas i to je činjenica. Uostalom, znamo da su i neki naši dužnosnici potražili medicinsku pomoć u inozemstvu, čak i zbog zahvata koji se kod nas obavljaju gotovo rutinski.
U filmu su inozemni doktori prikazani jako blagi, susretljivi, empatični. Domaći doktori prikazani su kao hladni i distancirani. Je li se to slučajno poklopilo ili je to poruka koju film želi prenijeti?
Ha, zanimljivo zapažanje! To je doista slučajnost i nismo to mogli režirati ni uz najbolju volju. Tek kasnije, gledajući film u montaži, i sama sam shvatila zašto bi to moglo biti tako. U posljednjih desetak godina hrvatska javnost je svjedočila brojnim aferama u kojima su sudjelovali naši liječnici i oni su postali nepovjerljivi prema medijima jer nisu više sigurni u kakvom kontekstu će biti predstavljeni i kako će netko protumačiti njihove riječi. Problem je to što i u liječničkoj struci ima izvrsnih, a ima i onih zbog kojih se stvorila u javnosti pogrešna slika da se liječnicima ne treba vjerovati. Takva atmosfera ne koristi ni pacijentima ni požrtvovnim, stručnim doktorima kojih u našim bolnicama još uvijek ima u velikom broju. Nama je jedina namjera bila da razgovaramo s najboljima i zato su bili sudionici u filmu. Nažalost, neke smo morali izrezati jer smo kasnije shvatili da imamo puno snimljenog materijala i da se moramo fokusirati samo na rak dojke.
Vaša prva ideja bila je snimiti film o udruzi Sve za nju koja pomaže oboljelim ženama. Sjećamo se i velike akcije 'Želim život!' koja je rezultirala Zakladom Ana Rukavina. Poznato je da je Mirando Mrsić, tada još aktivan doktor, bio velik zagovaratelj i podržavatelj takvih akcija. Što se izgubilo njegovim odlaskom u politiku?
Eto, spomenuli ste upravo jednog od onih kojeg nema u finalnoj verziji filma, a zavrijedio je da se čuje i njegova riječ. Njegovim odlaskom u politiku najviše su izgubili hrvatski pacijenti. Riječ je o vrhunskom stručnjaku koji također ima sve odlike pravog liječnika – pedantan je, strpljiv, suosjećajan, marljiv te predan pacijentima i svom pozivu. Nije sigurno otišao u politiku zbog vlastitog interesa, nego iz uvjerenja da može nešto promijeniti nabolje.
U filmu, nažalost, vidimo da je i glavna pokretačica, nazvana ženom snage veličine atomske centrale, izgubila bitku s karcinomom. Kako danas funkcionira 'civilna podrška' oboljelima od raka i koliku ulogu ta građanska podrška ima u liječenju?
Što da kažem o Vesni Andrijević Matovac osim da je to bila osoba koja je stubokom promijenila percepciju o karcinomu dojke u hrvatskoj javnosti. Pokretanjem udruge Sve za nju na vlastitom je iskustvu gradila strategiju rada udruge, povezala liječnike i pacijentice, stvorila mjesto za razmjenu iskustava i informacija. Primarijus Paola Podolsky, prof. Boris Brkljačić, dr. sci. Marijana Braš, dr. Veljko Đorđević, samo su neki od naših uglednih liječnika koji se nesebično odazivaju i sudjeluju u radu udruge. A o drugim aspektima pomoći da i ne govorim. Srećom, Vesna je odabrala fantastičan tim suradnica koje su nastavile njezinim putem.
Nekoliko puta spomenuto je u filmu to da doktori nisu educirani pružiti psihološku pomoć, da čak nisu educirani za to kako priopćiti dijagnozu, što dodatno otežava situaciju i njima i pacijentima. Je li se što promijenilo?
Doktorica Marijana Braš je pionirka te grane medicine, a pomogla je u osnivanju udruge i zahvaljujući njoj upoznala sam glavne protagonistice filma. Nadam se da će ustrajati i osposobiti što više mladih liječnika za ovo usko specijalizirano područje psihijatrije te da će naići na razumijevanje u Ministarstvu zdravlja.
U filmu je vidljivo da šok zbog dijagnosticiranja raka dojke obilno prikrivate cinizmom i humorom. A bome i cigaretama. Jesu li vas žene iz udruge zbog toga poprijeko gledale?
Almenka Balenović me, nakon što je prvi put pogledala film, pitala je li poruka filma – 'samo pušite, raku usprkos'? Da, vjerujem da cure nisu očekivale takvu fabulu, ali budući da ovo nije namjenski dokumentarni film, priuštili smo si slobodu i prikazali stvari onakvima kakve jesu. Pa makar bile i donekle nekorektne.
Jeste li se u potpunosti izliječili od karcinoma ili u slučaju karcinoma nema izlječenja u potpunosti? Bojite li se da će se vratiti?
Moje trenutačno zdravstveno stanje je srećom takvo da se ne moram svaki dan buditi s tom mišlju. Priroda je dala čovjeku i sposobnost zaborava, što je u ovakvim slučajevima blagotvorno jer nam omogućuje normalno funkcioniranje u svakodnevnom životu. A budući da sam u posljednje dvije godine drastično promijenila režim prehrane i način života, to samo znači da sam svjesna da je karcinom sistemska bolest i da je važna svojevrsna disciplina. Koliko smo spremni biti disciplinirani, ovisi od pacijenta do pacijenta te o tome gdje se tko od nas vidi za pet, deset ili više godina. Ali još nisam upoznala nikoga tko je dobio jamstveni list.
