POMIČU SE GRANICE

Zašto se sve više Hrvatica odlučuje na umjetnu oplodnju

  • Autor: Iva Butković
  • Zadnja izmjena 11.02.2017 15:40
  • Objavljeno 11.02.2017 u 08:00
Umjetna oplodnja

Umjetna oplodnja

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Prošle su 34 godine otkada je u Hrvatskoj prvi put izvedena izvantjelesna oplodnja kojom se od tada u našoj zemlji svakodnevno liječi neplodnost žena. U svijetu je ovom metodom potpomognute oplodnje začeto više od šest milijuna djece, a posljednjih godina zabilježen je značajan porast izvantjelesne oplodnje na koju se odlučuje sve više žena, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Razlog tomu je to što se žene sve kasnije odlučuju na rađanje, najčešće u 30-ima, kada dolazi do pada plodnosti

Prije točno 34 godine u Hrvatskoj je rođeno prvo dijete začeto izvantjelesnom oplodnjom. Riječ je o Robertu Verigi iz Zaprešića, kojega javnost pamti kao prvo 'dijete iz epruvete'. Njegovi roditelji Dragica i Josip godinama su pokušavali dobiti dijete te su se nakon šest godina konačno odlučili na takozvanu umjetnu oplodnju i dobili Roberta iz prvog pokušaja.

Danas je on odrastao muškarac i sretan je zato što je zahvaljujući doktoru Velimiru Šimuniću, koji je obavio zahvat u bolničkom centru u Petrovoj, uz svoje roditelje koji su ga željno iščekivali.

'Moj život je normalan i to što sam 'dijete iz epruvete' meni je sasvim normalno. Nisam se nikada osjećao drugačije zbog toga. U svojih 30 godina doživio sam sve ono što doživljava svaka osoba', rekao je za tportal Robert Veriga prije četiri godine, kada je Petrova bolnica obilježavala obljetnicu oplodnje in vitro


Medicinski potpomognuta oplodnja odnosi se na postupke intrauterine inseminacije (IUI), izvantjelesne oplodnje (IVF – in vitro fertilizacija) i intracitoplazmatske injekcije spermija. Njima se liječi od 70 do 80 posto uzroka neplodnosti, ali one se primjenjuju tek kada svi ostali oblici liječenja ostanu bez uspjeha. Medicinski potpomognuta oplodnja u većini slučajeva bilježi uspješnost, a postizanje kliničke trudnoće i porođaja zdravog djeteta, bez rizika za majku i dijete, temeljni su ciljevi takvog liječenja neplodnosti.


Što je izvantjelesna oplodnja?

Najčešća metoda liječenja neplodnosti žena je izvantjelesna oplodnja, odnosno in vitro fertilizacija (IVF), koju često pogrešno nazivamo umjetnom oplodnjom. Ova vrsta medicinski potpomognute oplodnje odvija se kao i prirodna oplodnja, ali se za razliku od nje izvantjelesna oplodnja odvija u epruveti, kao što i sama riječ kaže – oplodnja izvan tijela žene, u kontroliranim uvjetima, odnosno laboratoriju.

Žene se sve kasnije odlučuju na prvu trudnoću

Žene se zbog karijere i sve kasnijeg ulaska u brak često odlučuju na prvo dijete u 30-ima, pa i 40-ima, kada se drastično smanjuju šanse za prirodno začeće, stoga i ne čude podaci da u svijetu rapidno raste broj djece začete izvantjelesnom oplodnjom. Na izvantjelesnu oplodnju u Hrvatskoj se odlučuje sve više žena, kao i na Zapadu, na kojem je ovakva vrsta začeća među javnim osobama postala gotovo nepisano pravilo i svojevrstan trend.

Doktor Velimir Šimunić, profesor ginekologije i porodništva na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i stručnjak za reprodukciju koji godinama liječi neplodnost žena, negativno gleda na ovaj trend sve kasnijeg potenciranja trudnoće kod žena te smatra kako bi se one trebale svjesno postaviti prema reprodukciji, imajući u vidu svoju dob. Isto tako, napominje da se žene za izvantjelesnu oplodnju najčešće odlučuju u 35. godini života

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia


'Moje osobno stajalište jest da je to jedan od glavnih razloga depopulacije u Hrvatskoj jer odgađanje rađanja zbog čitavog niza svjetonazorskih razloga dovodi ženu u razdoblje u kojem joj prirodno pada plodnost. Plodnost žene počinje opadati već u 32. godini. Što je žena mlađa, to se lakše odabiru i troše kvalitetne jajne stanice, a što je žena starija, to je sve teže i teže. Stoga su Hrvatice, koje su u današnje vrijeme pomaknule granice rađanja djeteta na 30-e godine, u riziku od neplodnosti. Kada se to još zbog niza razloga odgađa na 40-e godine, onda je jasno zašto Hrvatice rađaju svega 1,4 dijete u svojoj reprodukcijskoj dobi', ističe doktor Velimir Šimunić.

Dob žene, ali i muškarca, najvažniji je čimbenik uspješne oplodnje

Plodnost ovisi o brojnim čimbenicima, a najčešći su rezerva ili pričuva folikula u jajnicima, koja može s jedne strane biti oštećena zbog dobi, ali i nizom bolesti što zahvaćaju jajnik i maternicu. Rezultat mogu umanjiti i drugi razlozi neplodnosti, kao što je endometrioza kao bolest, pa i teško oštećen spermiogram kod muškarca.

Na plodnost mogu utjecati i brojni drugi čimbenici - prehrana, kultura, instinkt, endokrinologija, vrijeme, ekonomija, način života (pušenje, alkohol, okolišni toksini) i emocije. Ipak, najveći faktor koji utječe na plodnost je dob žene i muškarca. Žene su najplodnije u dobi između 22 i 26 godina i tada postoje najveće šanse za uspješno začeće.

'Kada govorimo o nekom optimumu, mlada žena od 30 godina koja želi začeti otprilike ima od 50 do 60 posto šanse za urednu trudnoću, žena od 35 godina ima 40 posto šanse, u 40. godini života ta se šansa smanjuje na 20 do 25 posto, dok u 42. godini žena ima svega 10 posto šanse za trudnoću', istaknuo je doktor Velimir Šimunić.

Naime kod žena već nakon 32. godine, a kod muškaraca poslije 42., fiziološki opada plodnost. Često se zaboravlja da se žena rađa s konačnim brojem jajnih stanica, a one se od tada samo troše i ne mogu se obnavljati. Prvih 220 menstruacijskih ciklusa probirom ostvaruje zdravu, kompetentnu jajnu stanicu (oocitu) koja se ovulacijom nudi oplodnji.

Starenjem se umanjuje rezerva jajnika, nakon 35. sve brže, te je probir zdrave jajne stanice sve teži. U 40-ima ženi je preostalo tek 10.000 jajnih stanica, a od njih je 80 posto nekompetentno. Sve se teže u bilo kojim okolnostima postiže trudnoća, a raste učestalost spontanih pobačaja i kromosomskih abnormalnosti ploda. Starenjem opada i plodnost sjemena te par stariji od 42 godine pet puta teže postiže normalnu trudnoću

Profesor Velimir Šimunić tvrdi kako dosad u Hrvatskoj niti jedna intervencija nije uspjela potaknuti žene da se odluče na ranije rađanje, ali niti veći broj djece, te je jedino preostalo liječiti neplodnost jednom od metoda medicinski potpomognute oplodnje u godinama u kojima se većina žena suvremenog doba odlučuje na rađanje.

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia


Izvantjelesnom oplodnjom se u svijetu rodilo šest milijuna djece

'Izvantjelesna oplodnja je do sada u svijetu postigla rođenje šest milijuna djece te se svojim tehnološkim napretkom strahovito razvila, tako da osim izvantjelesne oplodnje postoji čitav niz naprednijih dodataka o kojima isto treba govoriti u smislu liječenja neplodnosti. Ni za lijekove ni za samu tehnologiju do sada nije utvrđeno da bi mogli biti štetni, što omogućuje da se taj postupak ponavlja i nekoliko puta u godini. Smatram da je optimalan broj postupaka u godini dva do tri puta, dok se ne postigne trudnoća', objašnjava doktor Šimunić.

Proces izvantjelesne oplodnje započinje odabirom kvalitetnih jajnih stanica, podobnih za oplodnju.

'Od ukupnog broja folikula, temeljnih jedinica koje nose jajnu stanicu, otprilike 80 posto nosi ih kvalitetnu jajnu stanicu. Dakle, od svih jajnih stanica koje se dobiju aspiracijom u izvantjelesnom postupku oplodi ih se otprilike 80 posto, a polovica njih u stanju je dozreti u izvantjelesnim uvjetima do blastociste, znači pet dana nakon oplodnje, što je i gornja granica za to koliko smijemo uzgajati zametke izvan tijela. I takva blastocista kao napredna faza embriogeneze (stvaranja embrija) je i najperspektivnija jer je u vanjskim uvjetima (izvan tijela) nastala prirodna selekcija – ostali su kvalitetniji zameci, a oni koji nisu imali svoju inherentnu genetsku kvalitetu su odumrli. Optimalan broj jajnih stanica iznosi od sedam do 10 (neki vole da ih ima i 12), a otprilike 60 posto žena je terapijom sposobno u svojim jajnicima stvoriti taj broj jajnih stanica', tumači doktor Šimunić.

Drugim riječima, oplode se sve odabrane jajne stanice koje za to imaju uvjete. Hrvatski zakon dozvoljava da pacijentice odluče žele li da se stvori više zametaka, kao i to da odluče žele li da se višak zametaka zamrzne ili ne. Od 10 jajnih stanica realno je očekivati pet do šest nastalih zametaka. Dva zametka ili jedan, ovisno o izboru pacijentice, prenose se (u ženinu maternicu), a preostali zameci se zamrznu metodom vitrifikacije te se kasnije odmrzavaju i upotrebljavaju u slučaju da postupak nije uspio.

Zašto se prenose najviše dva zametka?

'Prema hrvatskom zakonu, dozvoljeno je vraćati najviše dva zametka i uz vraćanje dva zametka u kvalitetnim embriološkim uvjetima (u kvalitetnom centru) ostvaruje se otprilike 18 do 20 posto šansi za blizance. Moguće je prenijeti i samo jedan zametak, pa se to zove single embrio transfer. Nekada nije postojalo ograničenje pa smo prenosili sve životne zametke iz vrlo jednostavnog razloga - zato što nije bilo zamrzavanja pa su se zameci prenosili jer se nisu smjeli baciti. Veći broj zametaka proporcionalan je većem uspjehu', objašnjava doktor Šimunić.

S obzirom na to da zakon danas dozvoljava prenošenje do dva zametka, pacijentica može odlučiti želi li prenijeti jedan ili dva zametka, stoga i ne čudi porast slučajeva u kojima žene nose blizance. Za razliku od Hrvatske, u kojoj izvantjelesnu oplodnju u potpunosti financira država, pa si Hrvatice iz raznih slojeva društva mogu priuštiti ovu vrstu liječenja neplodnosti, u mnogim drugim zemljama žene moraju same platiti liječenje koje je zbog visokih troškova nedostupno većini stanovništva.

Hrvatska ima najvelikodušniji zakon o izvantjelesnoj oplodnji u svijetu

'Iz velikodušnih razloga Hrvatska je još prilično davno zakonski omogućila to da žene imaju pravo na šest besplatnih postupaka izvantjelesne oplodnje, od kojih dva trebaju biti u prirodnom ciklusu i četiri u stimuliranom. To je izdvojeno zato što je prirodni ciklus jednostavniji za rješavanje, a i slabije je uspješnosti. Takav propis, koji omogućava šest postupaka do 42. godine žene, praktički u svijetu imaju samo jedna ili dvije zemlje, dok sve druge propisuju puno strože restrikcije. Tako, primjerice, Njemačka i Austrija nude tri postupka do 38., odnosno 40. godine života žene, i to uz sufinanciranje', istaknuo je profesor Šimunić, objašnjavajući da je stoga hrvatski propis jedinstven u svijetu i velikodušniji od puno bogatijih zemalja.

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia


Odgađanjem trudnoće raste i rizik od rađanja djeteta s poteškoćama

Većina djece koja se rađa su potpuno zdrava. Ipak, postoji mala vjerojatnost, bez obzira na dob trudnice, porođaja djeteta s fizičkim ili intelektualnim poteškoćama. U nekim slučajevima starenjem žene, ali i muškarca, moguće su kromosomske abnormalije, gamete su sve češće nekompetentne, pa je i veća mogućnost genetskih bolesti.Najčešće kromosomske abnormalnosti su Downov sindrom, Edwardsov sindrom i Patauov sindrom.

Primjerice, odluči li se žena na trudnoću u 40. godini života, šanse da se dijete rodi s Downovim sindromom iznose 1:100, dok su kod žene od 25 godina te šanse 1: 1250. Žene koje se u 35. godini odluče na izvantjelesnu oplodnju imaju pet puta veće šanse za određene bolesti reprodukcijskog sustava nego žene koje imaju 25 godina.

Učestalost neplodnosti neobično raste, a izvantjelesna oplodnja danas je jedna od najvažnijih metoda liječenja neplodnosti uopće. In vitro fertilizacijom danas se liječi više od 70 posto svih uzroka neplodnosti. Nekada je to bila pionirska metoda niske uspješnosti, a danas je visoko uspješna i u Hrvatskoj i u svijetu', rekao je za tportal doktor Šimunić.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!