Improvizirano parkiralište nadomak tvrđavi Svetoga Nikole u uvali Škar, smještenoj na ulazu u šibenski Kanal svetoga Ante, za Damira, Radmilu, Jelenu, Tomislava, Snježanu i Željka neka je vrsta velike otvorene primaće sobe. Tu se oni i ostali članovi Atletskog kluba Šibenik (osnovanog 2007. godine) okupljaju nakon posla i nakon što se presvuku u vlastitim automobilima-svlačionicama, zajedno kreću u novu trkačku pustolovinu na, kako kažu, najljepšoj morskoj stazi Jadrana.

Nije mi se teško s njima složiti i priznajem da sam potpuno i neskriveno subjektivan. Šetnica s kojom je Šibenik projektom arhitekte Nikole Bašića konačno iskoračio na lijevu obalu kanala i od vojne zone mnogih armija pretvorio je u 4,8 kilometra dugačku rekreativnu zonu, moje je omiljeno jadransko trkalište. Od njena otvaranja 2013. godine do danas istrčao sam je u svim izdanjima godišnjih doba, od bonaca do juga i bure, ali uvijek sam. Ovo je prvi put da to činim u društvu nekadašnjih sugrađana. Svi su oni prošli poznatu šibensku inicijaciju s pitanjima 'što trčiš kad te nitko ne goni', povicima 'Baćo, Baćo', do konstatacija 'neš' ti sporta bez baluna', ali izdržali su.

'Muškarac u tajicama!? Stvari se polako minjaju – prije su me gledali kao da san malo maka, a sad sasvim normalno protrčim gradom u zelenim tajicama. I sve nas je više takvih', kaže Željko Škugor, slobodnjak, zaljubljenik u trčanje u prirodi i član 'najmoćnije trek ekipe na svitu' kodnog imena – Tichurine. Željko je na šetnicu stigao sa Allyjem, patuljastim pinčem. Kad je vidio kako sam ga sumnjičavo pogledao, samo je dobacio – 'ne boj se, trči on 19 kilometara, ovih tvojih 10 po šetnici mu je šetnjica'. I tako je i bilo.

Put od Svetog Nikole uz more, preko dvaju vidikovaca do vile Moj mir, spusta do uvale Dumboka nasuprot marine u Mandalini i nazad, bio je laganini i za ostale sudionike. Konavoka i naturalizirana Šibenka Jelena Mušćet trči halfove i cenere, Tomislav Rupić svestrani je sportaš i uživa u turbo brzim desetkama, Snježana Rak u tri godine od početnice skupila je 6 maratona, dva traila od 69 i 54 kilometra i upravo se prijavila na istarskih 100. Brat i sestra Damir i Radmila Maksimović, licencirani treneri atletike, perjanice su AK Šibenik. Oboje su nedavno u Portugalu sudjelovali na svjetskom prvenstvu u trailu, s Frederikom Levardom predstavljali su Hrvatsku na jednoj od najprestižnijih svjetskih planinskih trail utrka, ‘The North Face Ultra trail du Mont Blanc – CCC’.

Posebna su im draž staze uz vjetrenjače

Radmila je aktualna viceprvakinja Hrvatske u polumaratonu i brdskom-planinskom trčanju. Klub organizira utrke, školu trčanja, aktivni su atletskoj ligi, a ove godine posebno su iskočili organizirajući Draženovu desetku i četvorku, dvije utrke u gradu u čast Dražena Petrovića. Bile su više nego uspješne u sportskom i turističkom smislu.

'Često izgleda da Šibenik i atletika, barem u novije vrijeme, nisu povezani. Eto, naš stadion nema ni atletsku stazu, što nam onemogućuje da organizirano radimo s mladima. Ali staza za trčanje ima, šetnica nam je dom, ali kako često trčimo trailove, otkrivamo i staze u zaleđu, na drugoj strani kanala. Meni je posebna draga staza uz vjetrenjače na brdima iznad grada. Tek s njom i ovom rutom imaš totalni uvid u svu ljepotu ovoga kraja i njegovu trkačku atraktivnost', priča mi Damir dok s ekipom prelazimo preko Bašićeva mosta što efektno spaja kopno s otočićem Školjić koji vodi do tvrđave Sv. Nikole.

Uz onu na Malti, to je najveći spomenik mletačke fortifikacijske arhitekture na Mediteranu. Danas se do tvrđave ne može, konzervatori su počistili humak preko kojeg smo se uspinjali do njenih bedema, pa sad još više dominira, onako bijela i isturena u vode pred kanalom. Mnogi ciljevi predstavljeni u projektu šetnice još uvijek čekaju da budu realizirani, pa tako i onaj koji će turistima (i trkačima) omogućiti posebnu brodsku liniju od grada do tvrđave - riječ je od 10-minutnoj senzacionalnoj plovidbi kroz modre i zelene vode estauarija što ga tvori Krka ulijevajući se u more.

Ipak, na panoima se može ponešto doznati o zdanju tvrđave na otočiću Ljuljevcu gdje se nekada nalazio muški benediktinski samostan Sv. Nikole, po kojem je tvrđava i dobila ime. Da bi spriječili ulaz turske flote 1522. u šibenski zaljev, Mlečani su naumili graditi dvije tvrđave na ulazu u Kanal sv. Ante. Jedna je sagrađena, druga uz crkvu Sv. Andrije na suprotnoj strani kanala nije – tamo je danas svjetionik i gradsko kupalište, neponovljiva Jadrija.

Ovdje je sniman kultni Brešanov film 'Kako je počeo rat na mom otoku'

Vraćamo se preko mostića i nakon nekih 1000 metara, evo nas do nove vojne znamenitosti - stare JNA vojarne (još uvijek zapuštene, što također spada u neostvarene planove) znamenite po tome što je u njoj sniman antologijski film Vinka Brešana 'Kako je počeo rat na mom otoku'.

'Aleksa, vrati se! Skuvala san ti pašta šutu', viču cure kraj prozora s kojeg je major Aleksa kroz durbin promatrao i prijetio da će 'dići sve u vazduh'. 'Šetnica je idealna za trkačke treninge, na njenim ravnim dijelovima možete raditi dionice, kad za par minuta dođemo do prvog vidikovca ulazimo u zonu intenzivnog brdskog treninga, a ako je odradimo u oba smjera pa još jednom, eto i lijepe dužinice, a sve u ozračju mora i borova', priča mi Radmila.

Pogled kao stvoren za foto-turiste

Uspon na Strmac, najveći vrh brda Lobor, iz našeg smjera prvi vidikovac, kratak je, sladak i opako strm. Mijenja se i podloga, fini pijesak zamjenjuju kamene ploče. S vrha pred nama puca pogled na dva  kilometra dugu modru brazdu kanala, na otoke u daljini (bila je lagana bura pa smo se bacali sve do Žirja), a pred nama široka panorama grada s kupolom katedrale Sv. Jakova u sredini. Nešto prije uzbrdice za vidikovac, nalaze se stepenice kojima ovog puta nismo krenuli. One vode do spilje-crkvice po kojoj je kanal dobio ime. Tijekom srednjeg vijeka špilja je bila zatvorena zidom (s otvorima za vrata i prozore), a u unutrašnjosti je uređena crkvica posvećena sv. Anti Pustinjaku (sv. Anti iz Egipta). Danas je devastirana (kip sveca odnesen je za talijanske okupacije) i tek joj predstoji obnova. Kojih desetak metara od spilje, nova priča: morski prolaz kroz živac stijenu započet u doba Kraljevine Jugoslavije, potkop s dvama otvorima za zaštitu torpednih brodova od bombardiranja. Danas je poznat pod imenom Hitlerove oči – zašto, to tek treba objasniti. I prolazi očekuju da ih se na pravi način turistički vrednuje.

'Natjecanja su jedna dimenzija trčanja, ali ima i drugih ne manje važnih. U vrijeme otuđenja, druženje u prirodi, stvaranje novih veza među ljudima oko zajedničke aktivnosti i upoznavanje novih krajeva i njihovih priča, svakako spada u takve', priča mi Damir dok se lagano spuštamo pa opet uspinjemo prema drugoj vidilici. Damir ne govori napamet, osim što je diplomirao sociologiju, filozofiju, ekonomiju i magistrirao komunikologiju, upravo je na Kineziologiji obranio projekt doktorske disertacije o motivaciji za vježbanje u školama trčanja, pionirskom radu na tom području u nas. Još malo se slikamo s još bližom panoramom grada pa trčimo nizbrdo i smijemo se kako nakon Damirove disertacije nekim posebno tvrdim Šibenčanima neće trebati tumačiti 'zašto trčimo a nitko nas ne goni'. 

Već smo na završetku kanala (ili početku, ovisi s koje strane gledamo). Nekad su s obje strane na tim mjestima bile kule, a s jedne na drugu stranu kanala na tom se mjestu nalazio lanac koji je sprječavao neželjeni ulazak brodova u luku.

Poseban je gušt trčati šetnicom po noći

Danas umjesto kule Južni Turanj, na obali kojom mi trčimo dominira vila 'Moj mir', priča o jednom drugom građanskom i urbanom Šibeniku. Građena počekom 20. stoljeća, od 70-ih je godinama propadala, a danas je u privatnom vlasništvu. Moji prijatelji trkači za vlasnike imaju samo riječi hvale, ako niste ponijeli vode na trčanje, siguran je da vas – ako su u vili - neće odbiti.

Od vile ‘Moj mir’ staza napušta kanal i vodi prema uvali Sveti Petar, par stotina metara preko mora pred nama je Mandalina, poluotok čije rubove krasi stotine jarbola iz marine i prelijepo zdanje D-Resorta, također djelo arhitekta Nikole Bašića.

'Mogli bismo otrčati do krova resorta pa još dalje obalom sve do kupališta na Banju, jer Šibenik nudi mnoštvo trkačkih ruta u produženom ili skraćenom izdanju, ali šetnica je abeceda!' kaže mi Damir. Mi okrećemo i vraćamo se istim putem. Uzbrdice postaju nizbrdice i obratno.

Kad već mislim da sve znam – Jelenino pitanje: 'Jesi li ikad trčao stazom po noći?'
Ne – zašto?
'Tad se ove solarne lampice upale i cijela staza izgleda kao neka mala avionska pista. A mi s noćnim lampicama na čelima kao krijesnice! E, to moraš doživjeti!'
Ne samo ja nego i – vi.
SaveSave