ŽUDNJA ZA DRAMOM

Zašto nas tračevi zabavljaju? Psihologinja Uvodić-Vranić otkriva razloge zbog kojih ljudi vole ogovarati

  • Autor: Elma Katana
  • Zadnja izmjena 25.03.2018 17:05
  • Objavljeno 25.03.2018 u 17:05
Psihologinja Ljubica Uvodić-Vranić

Psihologinja Ljubica Uvodić-Vranić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Vjerojatno su vrlo rijetke osobe koje nikad nisu bile aktivni ogovarači, tj. u situaciji kad se nekoga ogovara, ili pasivni ogovarači koji samo slušaju nečije ogovaranje, a neke su studije potvrdile i vrlo zanimljive podatke da je ogovaranje ili, kolokvijalno, tračanje na neki način i korisno jer na taj način prikupljamo različite informacije. Naša poznata psihologinja i autorica brojnih knjiga Ljubica Uvodić-Vranić za tportal otkriva razloge za to što ljudi vole ogovarati te kako se uspješno nositi s tračevima o sebi

Izravno ili neizravno, ogovaranju smo više nego prije izloženi zahvaljujući i medijima koji se bave životima slavnih.

Stručnjaci smatraju da je to i način na koji doznajemo društveno relevantne informacije o karakteru drugih ljudi, a da ne moramo izravno doživjeti njihove uspjehe ili poraze. Ogovaranjem se povezujemo s drugima jer se ljudi najbolje zbliže s drugom osobom kada odluče koga ne vole, naime zajedničke negativne emocije puno su snažnije od zajedničkih pozitivnih emocija. To znači da će osobe koje se ne poznaju osjećati veću bliskost ako podijele nešto negativno o trećoj osobi, nego ako kažu nešto lijepo o istoj toj osobi, potvrdile su mnoge studije.

Ogovaranje je vjerojatno staro koliko i sama ljudska komunikacija, a premda ima isključivo negativan predznak, neka su istraživanja, poput onog Sveučilišta Missouri, pokazala i da je potaknulo empatiju prema nekim bolestima.

Uvodić-Vranić: Ljudi imaju potrebu tračati jer često ponašanje drugih ljudi izaziva agresiju, zavist i ljutnju u nama

Uvodić-Vranić: Ljudi imaju potrebu tračati jer često ponašanje drugih ljudi izaziva agresiju, zavist i ljutnju u nama

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Naime slavne osobe koje su imale ozbiljnih zdravstvenih problema izazvale su zanimanje javnosti za te bolesti.

Pokazalo se da kad slavna osoba oboli od neke bolesti, to u velikoj mjeri utječe i na čitatelje koji onda mijenjaju svoje ponašanje, a to na njih ima više utjecaja nego kad im od iste bolesti oboli prijatelj ili član obitelji.

Zbog čega tračamo

O svim aspektima ogovaranja popričali smo s psihologinjom Ljubicom Uvodić-Vranić.

'Ogovarati nekoga znači bez provjere i bez njegove nazočnosti izgovarati negativne sudove o nekome. Tračati možemo aktivno, tako da mi govorimo, ili pasivno, tako da slušamo tračeve. Pri tome je vrlo važna i naša namjera. Koju namjeru, tj. koji razlog ili cilj može imati netko tko ogovara? Ima raznih tipičnih razloga za ogovaranje', kaže psihologinja.

'Razlozi mogu biti različiti, npr. provjeravanje neke informacije ako sumnjamo u nekoga. Netko pak može neoprezno, površno ili zlonamjerno uzeti tu 'informaciju', koja je zapravo bila pitanje, zdravo za gotovo i širiti je dalje iako zapravo ništa nije ni vidio. Postavljanje delikatnih pitanja može pridonijeti širenju dezinformacija jer se po principu gdje ima dima, ima i vatre od pitanja dođe do 'informacije'. Može se raditi i o taktici puštanja probnog balona i lansiranju spina. Npr.: 'Jeste li čuli da će se Pero kandidirati za gradonačelnika?' - 'Nisam, ali bilo bi dobro', odgovara susjed. Na taj način je trač zapravo postao probni balon. On je tu da ispita Perine mogućnosti. Ili npr. prihvaćanje trača kao dokaza da smo tobože informirani jer ljudi često ne žele priznati da nešto ne znaju. Tad će na pitanje: 'Jesi li čuo?' odgovarati: 'Da, naravno da sam čuo, pa svi o tome već pričaju. To je, čini se, gotova stvar.' Otkad je to rekao, i on počinje govoriti o tome, pa je od probnog balona nastala već besplatna predizborna kampanja', objašnjava Uvodić-Vranić, dodajući da katkad ogovaranje nastaje i zbog - dosade.

Ogovaranje može biti i posljedica dosade

Mnogi kad im ponestane malo zabave u životu posegnu za dobrim, starim ogovaranjem te krenu nagađati nešto o nekome.

'Nagađanje im pruža dodatno veselje. Neoprezno zaključe kako su pametni kad su iz tako malo stvarnih podataka zaključili tako puno. Verica, na primjer, vidi susjedu kako razgovara sa susjedom i 'brzo' i 'pametno' zaključi kako taj razgovor 'nije bez vraga'. Divi se sebi kako je brzo uočila novu avanturu i sva ponosna nazove prijateljicu da joj ispriča rezultate svoje pameti i svoje pronicljivosti. Ako ta prijateljica, inače poznata po svojoj diskretnosti, ispriča to svojoj susjedi, koja je isto toliko pametna, ako ne i pametnija, naša priča ide dalje. Svatko je obogati za još jedan važan detalj. I diskretno ispriča samo jednoj povjerljivoj osobi. A ta povjerljiva osoba šuti k'o riba i ispriča priču samo jednoj jedinoj, isto tako povjerljivoj osobi kakva je i ona sama', opisala je psihologinja nastajanje trača.

Ljubica Uvodić-Vranić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Ogovaranje često nastaje i zbog želje da se nekome naškodi, dodaje.

'Zamislimo ovakvu situaciju: Perin otac očekivao je promaknuće na poslu. Nije ga dobio i bio je žalostan. Tek poslije je doznao da je njegov uspješni takmac proširio trač o njemu. Govorio je naime na sva usta da se on u tim godinama (uvijek je važno dodati neki detalj koji povećava uvjerljivost), dakle, zamislite, molim lijepo, u tim godinama spetljao sa svojom tajnicom. Zakonita je poludjela, sin Pero ga se odrekao i kako će se sad, molim lijepo, Perin otac moći koncentrirati na taj novi složeni posao. Ma nema šanse, on je pun svojih kućnih problema, tu treba staviti, he, he, nekog ozbiljnog, obiteljskog čovjeka', objašnjava Uvodić-Vranić, dodajući kako ponekad trač nastaje i iz želje da se s nekim ostvari bliskiji odnos pa se priča nadograđuje sočnim detaljima.

ŠTO NAPRAVITI

Kako stati na kraj tračevima o sebi? Kako se postaviti?

'Ima zbilja zlonamjernih tračeva koji škode i onome tko trača i onome tko je 'otračan'. Ako komuniciramo otvorenije, imamo manje razloga za trač. Ako ignoriramo tračeve o sebi, pokazujemo koliko smo samouvjereni i koliko smo svjesni da ljudi ne mogu znati o nama ono što bi htjeli pa iznose ono neprovjereno', savjetuje psihologinja.

Nekad trač krene i zbog manjka informacija u nekoj priči, nečije površnosti, nesporazuma ili spašavanja samog sebe kad želimo nekog drugog 'utopiti' kako se ne bismo osjećali loše - npr.: 'Nisam bogzna kakva majka, ali moja sestra, kako se ta dere na one svoje siročiće.'

Osim toga, razlozi za ogovaranje mogu biti ispitivanje terena ili ispitivanje statusa u grupi pa osoba koja ne zna sve tračeve nije dobro primljena u grupi.

Uvodić-Vranić kaže kako ljudi imaju potrebu tračati jer često ponašanje drugih ljudi izaziva u nama agresiju, zavist i ljutnju.

'Te bismo emocije mogli drugima pokazati u otvorenoj komunikaciji, ali bi nas onda oni napali, vrijeđali, mrzili, ljutili se na nas. Trač je neizravna komunikacija u kojoj napadamo čovjeka iza leđa i imamo masku pa nas on ne može prepoznati, a mi kroz trač potrošimo dio svoje agresije, zavisti i ljutnje', kaže ona.

ZANIMLJIV FENOMEN

Zašto ljudi vole tračeve o slavnima?

Lakše se podnosi greda u vlastitom oku kad vidimo da celebsi isto imaju trun u svojim očima, kaže Uvodić-Vranić. 'Tuđe mane, izmišljene ili realne, čine naše živote boljima. Kako? Pa ne zapravo. Zapravo su naši životi jednako dobri ili loši. Ali ako ih usporedimo s tuđim životima koji su lošiji, onda nam se naši životi čine boljima. Ispričali su mi ljudi s nekih fakulteta i s nekih instituta kakve se okrutne tračeve priča po njihovim ustanovama. Ljudi često koriste svoje sposobnosti, inteligenciju i maštu da smisle kompliciranije tračeve pa inteligentniji ljudi pametnije tračaju od onih manje inteligentnih', kaže psihologinja.

Tračeve potiče i žudnja za dramom

Ljudi tračaju jer žude za dramom pa ako se u njihovom životu ne događa dovoljno zanimljivih stvari, traže ih u tuđim životima.

'Žuti tisak je često neka vrsta javnog tračanja. Ljudi više tračaju kad su anksiozni, zabrinuti za sebe. Ljudi pričaju i zabavljaju se pričajući pa kad ih netko pita: 'Odakle ti to?' odgovaraju često s nedužnim izrazom na licu: 'Pa priča se, svi pričaju.' I u tom kolektivnom ponašanju, u kojem u početku navodno, a kasnije i stvarno (skoro) svi sudjeluju, nalaze i svoje, više-manje sigurno mjesto. Zaboravljaju da je još stari Heraklit rekao: 'Ako su mnogi, ne znači da su u pravu'', rekla je Uvodić-Vranić.

Naravno da se trača i iz dosade i zbog praznog hoda, dodaje ona.

'Ljudi ponekad tračaju, i oni u uredu i oni u škveru, da uvjere druge, a prvenstveno sebe da znaju što će im se dogoditi. Pričajući tračeve čovjek se ponekad naivno bori protiv neizvjesnosti koju teško podnosi. Sigurno će država prodati naše poduzeće, krene priča od zabrinutog radnika koji se boji neizvjesnosti pa izmišlja bilo kakav, čak i strašan scenarij samo da se snađe i zadobije neko znanje koje zapravo nema', rekla je psihologinja.

Sve što radimo možemo raditi banalno, dosadno ili nezanimljivo, a možemo dati tome i malo duha, šarma i zanimljivosti. Ljudi tračaju u skladu sa svojim stilom i svojim dosegom. Duhovit trač, ako izbrišemo ime, može biti vic, šala, zabava. No trač s imenom i prezimenom, čak i kad je duhovit, još uvijek je samo trač, rekla je Uvodić-Vranić.

Kako kaže, i u obitelji i u poduzeću, u svakoj zajednici u kojoj nema hrabrosti za otvoreno suprotstavljanje naseli se trač kao dobra zamjena za otvorenu verbalnu agresiju. Neki ljudi bolje skrivaju svoju intimu jer se tako bolje osjećaju, a znatiželjnici oko njih rupu koju ostavlja nedostatak tih informacija ispune tračem.

Tračanje može biti neki pokazatelj čovjekovog stanja

Prema njezinim riječima, bitno je razumjeti trač i onoga koji trača kako bismo se znali nositi s time.

'Ako ga ne razumijemo, možemo ga ignorirati. Najgore postupamo ako zbog trača koji se odnosi na nas širimo trač o drugima iz osvete. Time se prostor koji dijelimo s drugim ljudima još više zagađuje lažnim pričama. Mi psiholozi pokušavamo razumjeti ljude, a ne osuđivati. Ako me netko trača, zanima me zašto to čini. Tračanje može biti neki pokazatelj (simptom) čovjekovog stanja. Psiholozi ne smiju tračati. Čak ne smiju iznositi provjerene podatke koje znaju o ljudima. Naši su rezultati povjerljivi i nama se ljudi i obraćaju jer znaju da štitimo njihovu tajnu. Ako nešto ispričamo, u nekoj knjizi na primjer, onda to stvarno dobro zamaskiramo i sakrijemo. Promijenimo spol ili ponekad od tri lika, na primjer, napravimo jedan, tako da se nitko ne može prepoznati. Ja sam i do sada u svojim knjigama uvijek pisala o Peri i Verici, ni o kome dakle, odnosno na neki način o svakome', kaže psihologinja, dodajući da ne zna ni za jedan trač o sebi.

'A i da ga čujem, mislim da mi ne bi smetao. Kako netko može znati nešto o meni što ja već ne znam? A ako je netko nešto izmislio ili krivo shvatio te (zlo)namjerno prenio, to do mene ne dolazi, a ako bi i došlo - ne zanima me', naglašava psihologinja.