Gospodar srebrnoga luka poznati je kralj Eneja, snažni, brzi, oštroumni i smjeli ratnik. Njegov zakleti neprijatelj Argurij također je borac bez premca, čovjek nepopustljivih načela i neslomljive volje. Andromaha je svećenica s Tere, protiv svoje volje zaručena za Hektora, trojanskoga kraljevića, no zarekla se da će voljeti po svojem izboru i živjeti kako sama bude htjela. Sudbina će spojiti to troje ljudi, a iskre strastvene ljubavi i mržnje zapalit će vatru koja će obuhvatiti cijeli svijet. Kroz jednu od najljepših legendi antičkoga doba protkana je uzbudljiva priča prepuna najdubljih ljudskih osjećaja.

Ulomak iz knjige Troja', Gospodar srebrnoga luka' :

Malo prije svitanja, Laodika se umotala u maramu i izišla iz palače. Ulice su bile tihe i prazne, osim što je nekoliko pasa lutalica tražilo ostatke hrane. Voljela je šetati, posebno na svježemu zraku ranoga jutra, pa je smatrala da o svakodnevnome životu u gradu jamačno zna više od bilo kojega vojnika ili običnoga radnika. Znala je koji pekar prvi, prije svitanja, pred pekarnicu stavlja svježi, mirisavi kruh. Poznavala je prostitutke i njihove redovite ophodnje, kao što je poznavala ophodnje trojanskoga puka. Znala je kad se, krajem zime, na brežuljcima okotilo prvo janje, jer je stari pastir Poimen, blagoslovljen s četiri naraštaja sinova, otvorio jedini vrč s vinom koji će te godine imati i do besvijesti se napio, a onda je zaspao na ulici, na jutarnjem zraku, jer ga u kuću takvoga nije htjela primiti njegova sitna, čangrizava žena.
Laodika je nastavila šetnju izvan grada, a tužni pohod odveo ju je preko mosta nad novim obrambenim jarkom, pa nadolje, prema Skamanderu.

Riječnom dolinom prostirala se gusta, siva magla, a u daljini su brežuljci još uvijek bili obojeni ružičasto, iako se, Laodiki iza leđa, sunce već dizalo na nebu. Nije čula druge zvukove osim kukurikanja pijetlova i udaljenog blejanja ovaca.

Išla je prema Ilovoj grobnici, smještenoj između grada i rijeke. Ilo joj je bio prapradjed i trojanski junak. Kad je bio uznemiren, Hektor je često odlazio tamo i razgovarao sa svojim pretkom, a sad je došla i Laodika, nadajući se da će tu naći utjehu.
S naporom se popela do malog grobnog spomenika podignutoga od naslagana kamenja pa je, okrenuvši se prema gradu, sjela na nisku travu koju su popasle ovce. Sad, kad se više nije kretala, ponovno ju je preplavila tuga, a oči su joj se napunile suzama.
Kako može biti mrtav? Kako bogovi mogu biti tako okrutni?

Činilo joj se da ga i sad može vidjeti – njegov zarazni osmijeh razvedrio bi joj srce, a sunce mu je sjalo u zlatnoj kosi. Bio je nalik na osvit, pomislila je, jer kad god je ušao u prostoriju krijepio je duh. Kad je bila mala i prestrašena, Hektor je bio stijena u čije okrilje je dotrčala. On bi nagovorio Prijama da Arguriju dopusti da se oženi njome.
U tom trenutku se posramila, a osjetila je i teret krivice. Jesi li tužna zato što ti je brat otišao na Elizejske poljane ili misliš samo na sebe? – pitala se.

– Jako mi je žao, Hektore – prošaptala je i ponovno su joj potekle suze.
Na nju je pala sjena pa je podignula glavu. Iza pridošlice sjalo je zasljepljujuće jarko sunce, a kad joj je pogled očiju natečenih od suza pao na svjetlucavi prsni oklop, na trenutak je pomislila da ju je bratov duh došao utješiti. Onda je pojava kleknula pokraj nje pa je prepoznala Argurija. Nije ga vidjela već pet dana, niti mu je poslala poruku.
– Oh, Argurije, ne mogu prestati plakati.
Rukom ju je obgrlio oko ramena. – Po cijelom gradu viđam tugu. Jamačno je bio velik čovjek i žao mi je da ga nisam poznavao.
– Kako si znao da ću biti ovdje?
– Rekla si mi da, kad te pritišće nevolja, voliš šetati gradom u svjetlu osvita. Pričala si mi i o starome pastiru u ovim brdima.
– Ali kako si pogodio da ću baš danas biti ovdje?
– Nisam pogodio. Svako jutro u zoru dolazio sam na Skenska vrata.
– Oprosti, Argurije, bila sam nepažljiva. Trebala sam ti poslati glasnika.
Nakratko je vladala tišina, a onda je upitala: – Gdje su ti tjelohranitelji?
Nasmiješio se, što je bila rijetkost. – Sad sam jači i brži. Prije nekoliko dana šetao sam gradom, a kad sam se okrenuo, naletio sam na njih. Rekao sam im da više ne trebam njihove usluge pa su se složili da me ostave na miru.
– Tek tako? Posve jednostavno?
– Razgovarao sam s njima ... odrješito.
– Preplašio si ih, je li?
– Neke je ljude lako preplašiti.

Lica su im bila udaljena samo nekoliko centimetara, a dok ga je gledala u oči osjetila je da se smanjuju tuga i bol koji su je proganjali posljednjih dana. Često je zamišljala to lice. Oči mu nisu bile obične, smeđe, kao što se sjećala, nego su imale kestenjaste i zlatne mrljice, a obrve su mu bile lijepo oblikovane. Dugo ju je gledao pa je spustila pogled. U dnu trbuha kao da joj se rascvjetalo nešto toplo i postala je svjesna da joj se odjeća trlja o kožu.

Na ruci je osjetila dodir i vidjela da je Argurij tako lagano miluje da je jedva doticao sitne dlačice. Toplina u trbuhu joj se rasplamsala.
Podignula je ruke i počela mu otkopčavati remenje koje je držalo prsni oklop.
Snažnim rukama uhvatio je njezine. – Ti si kraljeva kći – podsjetio ju je.
– Ne želiš me?
Lice mu se zacrvenjelo. – Nikad u životu nisam nekoga toliko želio.
– Kralj nam nikako neće dopustiti da se vjenčamo, Argurije. Zapovjedit će ti da odeš iz Troje, a i mene će nekamo otpraviti. Ne mogu podnijeti pomisao na to. Ali imamo ovaj trenutak, naš trenutak, Argurije! – Odmaknuo je ruke. Dok je još bila dijete, pomagala je Hektoru da navlači i skida oklop. U mnogočemu nisam nimalo vješta, ali zato znam skidati prsni oklop, pomislila je. Okretnim rukama otkopčala je remenje pa Argurij skine oklop i pokraj njega položi i mač koji je otpasao.

Odveo je Laodiku u krug kamenja kraj Ilove grobnice pa su legli na travu. Poljubio ju je i dugo se nije pomaknuo. Uhvatila ga je za ruku i prinijela je svojoj dojci. Dodir mu je bio blag – blaži nego što je u tom trenutku željela. Pritisnula je usnice na njegove, kao da ga gladno želi okusiti. Ruke su mu sad manje oklijevale. Visoko joj je podignuo haljinu, a kad je ispružila ruke iznad glave, skinuo ju je i bacio. Za nekoliko trenutaka oboje su bili goli. Uživala je osjećajući njegovu toplu kožu na svojoj i tvrde mišiće pod prstima. Kad je ušao u nju, iza kratke boli javio se sjajni osjećaj da se sjedinila s muškarcem kojega je voljela.

Poslije je ležala kao da su je radost i zadovoljstvo ošamutili, tijelo joj je bilo toplo i ispunjeno, a u glavi joj se vrtjelo od stida i oduševljenja. Polako je postala svjesna trave pod sobom i neravnoga tla koje joj je žuljalo leđa.
Ležala je položivši glavu na pregib njegova ramena i tek tada je primijetila da cijelo vrijeme nije ništa rekao. Izvila se i pogledala ga, misleći da spava, ali zurio je u nebo ozbiljnoga lica, kao uvijek.
Odjednom ju je obuzeo neki predosjećaj. Žali li zbog onoga što su učinili? Hoće li je sada ostaviti?
Okrenuo je glavu i pogledao je. – Jesi li dobro? – upitao je, vidjevši joj izraz lica. – Jesam li te ozlijedio?
– Ne, bilo je divno. – Iako se glupo osjećala, nije se mogla suzdržati da ne prizna: – To je nešto najljepše što mi se ikad dogodilo. Sobarice su mi govorile ... – Oklijevala je.
– Što su ti govorile?
– Rekle su ... da je to bolno i neugodno. Malo jest boljelo – složila se – ali nije bilo neugodno.
– Nije bilo neugodno – ponovio je, malo se nasmiješivši, a onda ju je ponovno poljubio, dugo i nježno.
Dok je ležala, sve sumnje su iščeznule. Pogled njegovih očiju govorio joj je sve što je trebala znati. Nikad nije bila tako sretna. Znala je da će taj trenutak živjeti u njoj dok god bude disala.
Odjednom je sjela i pokazala prema istoku, a rubac joj je spao s golih grudi.

Brojno jato labudova s velikim bijelim krilima tiho je letjelo nad gradom prema moru. Laodika nikad prije nije vidjela više od jednoga ili dva labuda pa ju je očarao prizor stotina velikih ptica koje su im letjele nad glavama i nakratko prekrile sunce poput živoga oblaka.
Šutke su gledali kako jato leti prema zapadu i naposljetku nestaje u sivoj izmaglici na obzoru.
Laodika osjeti dodir na goloj nozi i vidje da joj je na kožu palo malo, svijeno bijelo pero, nepomično kao da je oduvijek bilo ondje. Podignula ga je i pokazala ljubavniku.
– Je li to bio znak? – upitala se glasno.
– Ptice su uvijek znak – tiho će on.
– Pitam se što znači.
– Kad labud nađe družicu, to je izbor za cijeli život – reče on i privuče je k sebi. – Znači da se nikad nećemo rastati. Sutra ću razgovarati s tvojim ocem.
– Neće te htjeti primiti, Argurije.
– Mislim da hoće. Pozvali su me da sutra navečer budem na skupu povodom pogreba.
Laodika se iznenadila. – Zašto? Kao što si rekao, nisi poznavao Hektora.
– To sam i ja rekao glasniku koji je prije dva dana došao u hram. Odgovorio je da je kraljević Agaton zatražio da budem ondje.
– Samo to je rekao?
– Ne, silno mi je laskao.

Nasmijala se. – Govorio je da si veliki ratnik i junak i da bi trebao biti na pogrebu?
– Tako nekako – promrmljao je.
– Velika je čast što su te pozvali. U obitelji je već došlo do nesloge. Otac je uzrujao brojne sinove koji neće biti ondje. Antifon više nije u milosti, kao ni Paris, a ima i drugih. – Uzdahnula je. – Čak i u takvo vrijeme igra se ljudskim osjećajima. Doista misliš da će te saslušati, Argurije?
– Ne znam. Mogu malo ponuditi, osim mača, ali Argurijev mač ipak ima neku vrijednost.
Privila se uz njega, a ruka joj klizne uz njegov bok. – Argurijev mač doista ima veliku vrijednost – složila se.

Tportal i Mozaik knjiga vam poklanjaju dva primjerka hit knjige 'Troja, Gospodar srebrnoga luka'