Nekada su proteinske pločice i shakeovi bili rezervirani za police trgovina sportskom prehranom i ljude koji su ozbiljno trenirali. Danas protein nalazimo u pudingu, kruhu, tjestenini, pahuljicama, jogurtu, sladoledu, kavi pa čak i vodi. Ono što je desetljećima bilo tek jedan od osnovnih nutrijenata postalo je gotovo sinonim za zdravu prehranu. No treba li prosječnoj osobi doista toliko proteina – ili je prehrambena industrija pronašla novu riječ zbog koje smo spremni platiti više?
Dovoljno je prošetati supermarketom i pokušati pronaći kategoriju hrane koja još nije dobila svoju proteinsku verziju. Proteinski jogurt više nije nikakva novost, a pridružili su mu se pudinzi, granole, pahuljice, kruh, tortilje, tjestenina, čokoladice, sladoledi i cijela vojska gotovih napitaka. Na društvenim mrežama priča je otišla još dalje. Običan doručak postao je „high-protein breakfast“, palačinke moraju biti proteinske, a recept koji obećava 40 ili 50 grama proteina gotovo automatski dobiva dodatnu vrijednost.
Protein je postao ono što je prije desetak godina bilo „bez glutena“, a nešto ranije „light“ i „0% masti“ – riječ koja proizvodu daje zdravstveni aureol. Razlika je u tome što proteini nisu izmišljeni marketinški koncept. Oni su nam doista potrebni. Pitanje je samo kada je sasvim razumna poruka „treba nam dovoljno proteina“ postala ideja da je više uvijek bolje.
Kako je protein postao zvijezda supermarketa
Proteini imaju važnu ulogu u organizmu i njihova funkcija ni približno ne završava izgradnjom mišića. Potrebni su za održavanje tkiva, a sudjeluju i u brojnim procesima povezanima s enzimima, hormonima i imunološkim sustavom. Zbog toga preporuka da vodimo računa o dovoljnom unosu proteina sama po sebi nije problematična. Posebno su važni ljudima koji intenzivnije treniraju, a adekvatan unos važan je i u starijoj životnoj dobi, kada očuvanje mišićne mase postaje sve značajnije.
No posljednjih godina ta je sasvim razumna nutricionistička poruka prerasla u nešto puno veće. Protein je postao lifestyle. Na TikToku i Instagramu gotovo je nemoguće izbjeći videe u kojima kreatori sadržaja pokazuju što jedu tijekom dana, a količina proteina redovito se pojavljuje kao jedan od glavnih pokazatelja kvalitete prehrane. Nije više dovoljno reći da je nešto dobar doručak; puno atraktivnije zvuči da taj doručak sadrži 35 grama proteina. Tako nastaje vrlo jednostavna mentalna prečica – više proteina znači zdravije. Prehrana, međutim, rijetko funkcionira tako jednostavno.
Koliko nam proteina zapravo treba?
Za zdravu odraslu osobu europske prehrambene smjernice kao osnovnu referentnu vrijednost navode približno 0,83 grama proteina po kilogramu tjelesne mase dnevno. U praksi bi to značilo oko 58 grama dnevno za osobu tešku 70 kilograma ili oko 66 grama za nekoga tko ima 80 kilograma. Naravno, riječ je o referentnoj vrijednosti, a ne univerzalnoj formuli za svakog čovjeka.
Stvarne potrebe ovise o dobi, tjelesnoj aktivnosti, zdravstvenom stanju, ukupnom energetskom unosu i individualnim ciljevima. Netko tko ozbiljno trenira snagu može imati opravdano veće potrebe od osobe koja većinu dana provodi sjedeći, baš kao što prehrana starije osobe zahtijeva drukčiji pristup od prehrane zdravog dvadesetogodišnjaka. Problem nastaje kada preporuke koje imaju smisla u specifičnom kontekstu postanu univerzalno pravilo koje se primjenjuje na sve.
Prosječna osoba koja se hrani raznovrsno vrlo lako može već unositi dovoljnu količinu proteina bez ijednog proizvoda na kojem velikim slovima piše „HIGH PROTEIN“. Upravo je to dio priče koji se u aktualnoj proteinskoj groznici često izgubi.
Zaboravili smo da proteini postoje u običnoj hrani
Možda je najveći uspjeh proteinskog marketinga to što nas je uvjerio da je protein nešto što moramo posebno dodavati prehrani. A zapravo ga već nalazimo u jajima, ribi, mesu, mlijeku i mliječnim proizvodima, ali i u mahunarkama, soji, orašastim plodovima, sjemenkama i nizu drugih namirnica. Zdjelica grčkog jogurta, nekoliko jaja, porcija leće ili graha, komad ribe ili piletine već mogu dati vrlo značajan doprinos dnevnom unosu.
Na običnom jajetu, međutim, ne piše „PROTEIN“ neonskim slovima. Upravo je tu marketinška prednost prerađenih proteinskih proizvoda. Nutrijent koji je oduvijek bio dio naše prehrane izdvojen je iz konteksta i pretvoren u prodajnu poruku. To ne znači da su proteinski pudinzi, jogurti ili pločice automatski loši proizvodi. Mogu biti praktični, ukusni i nekome pomoći da jednostavnije zadovolji povećane potrebe. No oznaka „protein“ sama po sebi ne govori mnogo o ukupnoj kvaliteti proizvoda.
Proteinski keks je, na kraju dana, još uvijek keks.
'High protein' ne znači automatski i zdravo
Kada proizvod ima istaknutu zdravstvenu karakteristiku, vrlo smo skloni cijeli proizvod doživjeti zdravijim. Ako na ambalaži velikim slovima piše da nešto sadrži mnogo proteina, vlakana ili nema dodanog šećera, puno ćemo lakše zanemariti ostatak deklaracije. A upravo se ondje nalazi važniji dio priče: koliko proizvod ima šećera i soli, kolika mu je energetska vrijednost, od čega se sastoji i koliku ćemo porciju zapravo pojesti.
Puding s 20 grama proteina može biti sasvim dobar izbor, ali ne zato što je riječ „protein“ najveća riječ na čašici, nego zato što se uklapa u ukupnu prehranu osobe koja ga jede. Nutricionizam je, nažalost za društvene mreže, puno manje atraktivan od viralnih recepata. Važan je cjelokupni obrazac prehrane, a ne jedan makronutrijent izdvojen iz svega ostalog.
Plaćamo li protein ili osjećaj da smo napravili bolji izbor?
Postoji i vrlo konkretna ekonomska strana proteinske revolucije. Usporedite cijenu običnog jogurta i njegove proteinske varijante, klasične čokoladice i proteinske pločice ili standardne tjestenine i one obogaćene proteinima. Premium koji plaćamo često nije zanemariv, a pritom ne plaćamo samo dodatne grame proteina. Plaćamo i ideju da smo napravili bolji izbor.
To savršeno odgovara vremenu u kojem je zdravlje postalo važan dio identiteta. Nosimo pametne satove koji prate san i korake, uspoređujemo rezultate treninga, kupujemo dodatke prehrani i pokušavamo optimizirati jutarnju rutinu. Hrana više nije samo ono što jedemo, nego sve češće govori nešto i o tome kakva osoba pokušavamo biti. U tom kontekstu proteinski puding nije samo desert. On može biti desert koji nam daje osjećaj da smo istodobno učinili nešto dobro za sebe.
Nakon masti i šećera dobili smo novi prehrambeni ekstrem
Prehrambena industrija desetljećima se prilagođava onome čega se u određenom trenutku bojimo i onome što želimo. Devedesetih i početkom 2000-ih police su bile prepune proizvoda s manje masti. Zatim je šećer postao glavni neprijatelj, nakon čega je uslijedila velika popularnost proizvoda bez glutena, uključujući i među ljudima koji nemaju medicinski razlog izbjegavati ga.
Danas je komunikacija nešto drukčija. Umjesto onoga što proizvod nema, prodaje nam se ono čega ima više: više proteina, više vlakana, više funkcionalnih sastojaka. To je marketinški vrlo moćna poruka jer ne govori da nešto moramo izbaciti, nego da možemo nešto dodati. A „više“ intuitivno zvuči kao napredak. Problem je u tome što tijelo nije loyalty program u kojem skupljamo bodove. Dvostruko više nekog nutrijenta ne znači automatski dvostruko više zdravlja.
Protein nam treba, proteinska opsesija ne
Nema razloga demonizirati proteinske proizvode. Ako vam proteinski jogurt odgovara kao praktičan doručak, intenzivno trenirate pa vam pomaže povećati unos ili jednostavno volite određeni proizvod, nema ničeg spornog u tome da ga kupujete. Ono što možda vrijedi preispitati jest ideja da svaki obrok mora biti optimiziran kako bi sadržavao što više proteina.
Protein je važan dio prehrane, ali nije cijela prehrana. Trebaju nam i povrće i voće, izvori vlakana, kvalitetne masnoće, ugljikohidrati i, prije svega, raznovrsnost. Opsjednutost jednim brojem vrlo lako može zasjeniti puno važniju sliku.
Većina ljudi dugoročno neće dramatično poboljšati prehranu samo zato što je običan desert zamijenila skupljim desertom s velikim natpisom „PROTEIN“. Puno veću razliku vjerojatno će napraviti one dosadnije stvari koje se teže pretvaraju u trend: više cjelovitih namirnica, dovoljno povrća, manje ultraprerađene hrane, redoviti obroci i način prehrane koji možemo održavati godinama.
Proteini, dakle, nisu problem. Problem nastaje kada jedan potpuno običan i neophodan nutrijent pretvorimo u čarobnu riječ koja bi sama po sebi trebala značiti „zdravo“. Jer možda najbolji proteinski proizvod koji možete staviti u košaricu uopće nema riječ „protein“ na pakiranju. Možda je to jednostavno kutija jaja.
