Iznimno česta društvena navika možda je zapravo znak ADHD-a, neurorazvojnog poremećaja koji utječe na mozak i živčani sustav te je karakteriziran simptomima poput poteškoća s pažnjom, hiperaktivnosti i impulzivnosti, a oni ometaju svakodnevno funkcioniranje, pokazuju najnovija istraživanja, piše The HuffPost.

Kada npr. prijatelj podijeli osobnu priču s vama, prirodno je uzvratiti povezanom anegdotom iz vlastitog života. To pokazuje empatiju, gradi vezu i održava tijek razgovora.

Ipak, ako spadate u dio onih koji stalno uskaču s perspektivom 'i ja također', to bi mogao biti znak ADHD-a u odrasloj dobi, smatraju stručnjaci.

Svi prave greške u određenim društvenim situacijama: možda ste se umiješali i počeli govoriti o sebi ne priznajući ono što su kazali drugi. Povremena greška obično je bezazlena, ali ako se to često događa i ometa vam život, možda biste trebali pomnije razmisliti o tome kako biste otkrili je li riječ o ADHD-u, anksioznosti ili nečemu drugom.

'To su simptomi koje svi doživljavamo, ali ljudi ne trebaju, po meni, toliko gledati na njih koliko na narušeno funkcioniranje', rekao je Kevin Antshel, profesor psihologije i direktor ALTER laboratorija i klinike za ADHD na Sveučilištu Syracuse u New Yorku.

Antshel je ponudio primjere poteškoća u održavanju prijateljstava ili uspjeha na radnom mjestu zbog tendencije prekidanja drugih osobnim idejama.

ADHD doprinosi tim trenucima jer utječe na izvršno funkcioniranje, što je 'upravljački sustav' mozga koji drži radnje, misli i osjećaje pod kontrolom. Za ljude s ADHD-om ovaj sustav ne radi uvijek učinkovito, što otežava regulaciju emocija, kontrolu impulsa, organizaciju misli, pamćenje detalja i ostajanje unutar društvenih granica. A sve te vještine potrebne su za 'zdrave' razgovore.

U svakodnevnim razgovorima neurotipične osobe obično čekaju prirodne pauze ili poticanje drugih prije iznošenja osobnih iskustava nakon sugovornika. Povremeno naprave i greške iz situacijskih razloga, poput osjećanja stresa ili žurbe.

'Za odrasle s ADHD-om to je drukčije... Prekidanja se događaju prilično često, a obično zbog kombinacije impulzivnosti i slabije samokontrole', rekao je Antshel. Impulzivnost, ili djelovanje prije razmišljanja, dobro je poznat simptom ADHD-a. Može uzrokovati da ljudi prekidaju, izbacuju ideje, naglo mijenjaju temu ili zaborave potvrditi tuđe misli. Ta se impulzivna ponašanja mogu događati češće kada ih pokreću jake emocije.

Osobe s ADHD-om imaju više poteškoća s umjeravanjem emocija, pa intenzivni osjećaji uzbuđenja, anksioznosti, stresa ili straha mogu dovesti do jednostranih razgovora i puno frustracije. U tim trenucima postaje teško usporavati i ponovno postići ravnotežu u razgovoru.

'Često ljudi s ADHD-om mogu primijetiti da pretjerano govore, ali nemaju regulatorni kapacitet za to da stanu na kočnicu', rekla je Marcy Caldwell, klinička psihologinja i osnivačica Centra za ADHD. 'Znaju da se to događa, ali ne mogu se zaustaviti', dodaje.

Ljudi s ADHD-om bore se sa svojom 'radnom memorijom'

Ponekad će osobe s ADHD-om prekidati druge osobnim pričama kada su zabrinute zbog nedostataka u radnoj memoriji, a Caldwell je uspoređuje sa stolom koji može držati samo ograničen broj predmeta. Ljudi s ADHD-om imaju manji 'stol radne memorije', s manje mjesta za upravljanje idejama.

'S manje mentalnog prostora za držanje misli, mogu ubaciti ideju u razgovor prije nego što je mogu organizirati i prikladno podijeliti', rekla je Caldwell. Čak i ako sugovornik daje naznake toga da je uznemiren, osoba s ADHD-om može propustiti taj znak jer je toliko usredotočena na sortiranje misli i osiguravanje da ništa ne zaboravi. Ili naknadno može shvatiti svoju grešku, kada mozak ima više vremena i prostora za obradu.

'Dobivaju povratne informacije da su 'previše' i da nemaju osjećaj uvažavanja... i osjećaju sram zbog toga', rekla je Caldwell. 'Odlaze iz razgovora misleći: 'Oh, opet sam to učinio/la.''

Konstantno 'upadanje' vlastitim pričama može dovesti do pretpostavke da su ljudi s ADHD-om sebični, ali u stvarnosti njihovi mozgovi jednostavno rade drugačije.

'Godinama smo mislili da postoji jaka povezanost između ADHD-a i narcizma, ali postoji sve veća svijest o tome da se osoba s ADHD-om ne predstavlja kao što bi se predstavila klasična narcisoidna osoba', rekao je Antshel. 'Ljudi s ADHD-om govore o sebi, a to nije nužno pokretano istim ciljevima koje imate u narcizmu, što je napuhavanje ega.'

Zamislite nekoga tko je godinama imao poteškoća u školi i sada osjeća potrebu pokazati da je sposoban ili nekoga tko žudi za bliskim prijateljstvima i nestrpljiv je da se poveže. U oba slučaja pričanje brze povezane priče može biti pokušaj uklapanja.

'Mnogi ljudi s ADHD-om imaju nisko samopoštovanje zbog svih izazova odrastanja s njim, i ta osoba će misliti: 'Moram se dokazati'', rekla je Terry Matlen, osnivačica grupe ADD Consults i autorica 'Kraljice distrakcije'. Ta motivacija ukorijenjena je manje u egu, a više u samozaštiti. Ljudima s ADHD-om može nedostajati samopouzdanja zbog godina napornih borbi prilikom školovanja, fijaska u socijalnim kontaktima ili neuspjeha na radnom mjestu. Kao reakciju na to mogu pretjerano nastojati održati razgovore želeći tako graditi odnos ili reagirati na strah od odbacivanja.

'Mnogi ljudi s ADHD-om jednostavno ne znaju kako plesati 'društveni ples'', rekla je Matlen. 'Ako im to ometa život, trebali bi potražiti stručnu pomoć jer im može stvarno napraviti puno štete.'

Ako to ponekad radite, ne znači da imate ADHD

Ako razmatrate ove simptome, ključno je to ometaju li vam svakodnevni život jer nemaju svi koji povremeno prekidaju razgovore ili pričaju previše priča ADHD.

'Mislim da naša kultura, naša tehnologija i stalne obavijesti koje dobivamo vjerojatno otežavaju fokusiranje svima, a to ne znači da imate ADHD. To je dio ovog šireg kulturnog konteksta u kojem su naši rasponi pažnje sve više u suprotnosti s tehnologijom', rekao je Antshel.

Njegov tim objavio je nedavno studiju koja pokazuje da izloženost 'ADHD sadržaju' na društvenim mrežama može dovesti ljude do vjerovanja da imaju taj poremećaj, čak i ako doživljavaju samo povremene simptome koji im ne utječu značajno na svakodnevni život.

'Jedna od mojih najvećih briga zbog sve te promidžbe s 'ADHD sadržajem' je da će umanjiti istinska iskustva ljudi koji stvarno imaju ADHD', rekao je Antshel. 'Ljudi bi trebali uočiti probleme s funkcioniranjem i u drugim područjima, ne samo u razgovorima koje vode. Ne postoji nešto poput ADHD-a specifičnog za razgovor.'

Bez obzira na to imate li ADHD, postoji nekoliko načina za usavršavanje konverzacijskih vještina ako ste zabrinuti zbog toga što previše govorite. Kao početnu točku, razmislite o traženju povratnih informacija od bliskog prijatelja ili člana obitelji. Možda ćete otkriti da ulazite u priču s vlastitim mislima češće ili rjeđe nego što ste smatrali.

Ako je to navika na kojoj trebate raditi, razmislite o osnovnim uzrocima. U slučaju da ste zabrinuti zbog zaboravljanja, držite olovku i papir u džepu da sačuvate ideje. Umjesto prekidanja, zapišite riječi ili fraze, a zatim ih podijelite kada bude pravo vrijeme. To olakšava pružanje pažnje i potvrde prije dodavanja vlastite perspektive.

Možda vam se čini smiješnim pisati u bilježnicu tijekom razgovora, no podsjetite se da ćete na kraju dobiti priliku za uključivanje. 'Ako vam je stvarno važno, vjerojatno to nećete zaboraviti', rekao je Antshel.

Izvan terapijskih okruženja, razgovor u mirnim prostorima može vam pomoći da ostanete regulirani i usredotočeni. Kao i svaka druga vještina, najbolji način razvoja je praksa. Radite na tome da budete svjesni, čekajte pauze, postavljajte pitanja, priznajte ono što su drugi rekli i zaustavite se kad god prekidate.