Znanstvenici su otkrili tijesnu vezu između tjelesne težine žene i njezinog samopouzdanja te onog njezinih najbližih prijateljica. No utvrdili su i da na ženin stvarni oblik i veličinu ima manje utjecaja njezin osjećaj nego komentari i stavovižena koje ju okružuju, piše Mail Online.

Dakle, kad ste prijateljica s ljudima koji se uporno žale kako su debeli, vjerojatnije ćete se i sami osjećati loše bez obzira na svoje stvarne kilograme. Na jednoj razini, to ne iznenađuje budući da s vremenom prihvaćamo aspekte ponašanja i stavove osoba s kojima se družimo, a da to i ne primjećujemo. Istodobno, bez obzira koliko volimo prijateljice, koristimo ih kao mjerilo po kojem, svjesno ili nesvjesno, sudimo vlastiti izgled.

Mentalnim čitanjem procesuiramo kako naše prijateljice izgledaju – koliko su debele, vitke, stare, umorne, seksi, privlačne, a nerijetko su naši ženski odnosi poput natjecanja na koje nijedna se od nas nije službeno prijavila, ali sve sudjelujemo.

Psiholog Jacqui Marson, autorica knjige 'Prokletstva lijepih' (The Curse Of Lovely) tvrdi da su takve reakcije instinktivne. 'Mi smo društvene životinje naučene da kopiramo ponašanje ljudi oko sebe. Taj proces počinje od trenutka kad smo rođeni kada učimo kopirajući izraze naših roditelja', tvrdi Marson. 'S godinama moćna podsvjesna želja da se prilagodimo i da budemo prihvaćeni znači da ovaj obrazac koristimo u svim našim socijalnim odnosima, posebno među prijateljima.'

'To je vrlo snažan poriv: u hijerarhiji ponašanja konformizam se nalazi pri vrhu. Dakle, čak i što smo stariji, želja da se prilagodimo trijumfirat će nad našim najtajnijim mislima.'

Objašnjenje je to naše zapanjujuće sposobnosti da apsorbiramo negativne ideje naših prijatelja kada učinkovito prihvaćamo negativan obrazac razmišljanja i obrađujemo ga kao vlastiti. Te nam poruke ljudi mogu namjerno prenositi, a one mogu biti suptilne i ne tako nježne. Primjerice, kad vam prijateljica kaže da ste se udebljali, ta će se poruka duboko urezati u vaš um. Jacqui Marson nije iznenađena što takvi komentari ostaju urezani duboko.

'To je zato što oni imaju povijesnu moć, vraćajući nas vrijeme kad smo bili mladi i pokušavali pronaći svoje mjesto u svijetu, vraćajući nas u vrijeme naše ogromne nesigurnosti. U našim tinejdžerskim godinama osjetljiviji smo na negativne komentare, jer tada formiramo samopouzdanje. Ti osjećaji ostaju s nama i imaju moć nerazmjernu racionalnom zrelom umu, jer se svi vladamo po stupnju našeg unutarnjeg tinejdžerskog demona.'

To bez sumnje objašnjava zašto lijepa vitka žena često zlobno komentira jednako vitku i zgodnu kolegicu. Veličina i oblik razvili su se u moćnu valutu u našoj kulturi pa ne čudi da čak i uzgredne komentare u zreloj dobi doživljavamo ozbiljnima kao da smo u drugom razredu gimnazije. Kako Jacqui Marson kaže, naučili smo prioritete određivati vizualno.

U novim je istraživanjima posebna zanimljiva činjenica da prečesto nesvjesno apsorbiramo poruke iz okruženja iako one nisu uvijek korisne za naše samopouzdanje.

Možda bismo ipak svi trebali poslušati riječi bivše američke prve dame Eleanor Roosevelt koja je jednom izjavila: 'Nitko ne može učiniti da se osjećate inferiorno bez vašeg pristanka.'