Svi imamo barem jednu osobu koja radije šalje glasovne poruke nego što tipka. Nekima je to praktičan način da prenesu misli i emocije, dok drugi na zaslonu ugledaju trajanje od deset minuta i odmah izgube volju za preslušavanjem. Upravo je ta razlika u navikama postala predmet rasprave između dvoje partnera.

U rubrici 'You Be the Judge' britanskog Guardiana predstavljen je slučaj muškarca kojem smetaju duge glasovne poruke njegove djevojke. On smatra da bi se svakodnevne informacije mogle prenijeti znatno kraće, dok ona u takvom načinu komunikacije vidi nešto sasvim drugo.

Njoj je to način održavanja bliskosti

Za djevojku glasovne poruke nisu samo praktična zamjena za tipkanje. One joj omogućuju da ispriča što joj se dogodilo tijekom dana, podijeli dojmove i održi osjećaj povezanosti s partnerom kada nisu zajedno.

Njezinu partneru, međutim, desetominutna poruka predstavlja obvezu za koju uvijek nema vremena ni koncentracije. Problem nije nužno u sadržaju, nego u očekivanju da će ga poslušati od početka do kraja.

Upravo tu nastaje nesporazum. Ono što jedna osoba doživljava kao znak pažnje, druga može shvatiti kao zahtjev za dodatnim vremenom i pozornošću.

Koliko komunikacije je previše?

Slučaj otvara pitanje s kojim se susreću mnogi parovi, ali i prijatelji. Treba li osoba koja šalje poruku voditi računa o vremenu primatelja ili je na onome tko je prima da pronađe trenutak za slušanje?

Glasovne poruke imaju svoje prednosti. Ton glasa može prenijeti emocije koje se u pisanom tekstu lako izgube, a nekima je jednostavnije govoriti nego sastavljati dugačke poruke. S druge strane, za razliku od teksta koji se može brzo pregledati, audiozapis zahtijeva drukčiju vrstu pozornosti.

Zato se odgovor vjerojatno ne krije u tome jesu li glasovne poruke dobre ili loše, nego u dogovoru. Nekome će deset minuta biti dragocjen osjećaj bliskosti, a nekome previše za svakodnevnu komunikaciju.

A što vi mislite? Jesu li duge glasovne poruke simpatičan znak pažnje ili navika koja može ozbiljno živcirati?