Stari Kelti su 1. studenog slavili kao početak nove godine, a proslava je bila posvećena bogu Sunca, ali i gospodaru smrti (Samhainu). Vjerovali su da za punog mjeseca, a najčešće noć prije dana mrtvih, mrtvi napuštaju svoje grobove te nakratko opet dolaze na Zemlju i posjećuju svoje domove. Zbog toga su se živi, prestrašeni mogućnošću sustreta s mrtvima, prekrivali zastrašujućim maskama i stvarali veliku buku. Dolaskom Rimljana noć mrtvih dobiva stalni datum, a prema starom rimskom vjerovanju te noći crni bog lova Samain preuzima vlast nad svijetom, ubija srndaća (boga Sunca), a božicu vegetacije odvodi u podzemlje gdje ona do proljeća bdije nad mirujućim sjemenkama, usnulim životinjama i dušama mrtvih. U toj noći su se simbolično gasile sve vatre u ognjištima, vjerovalo se da mrtvi posljednji put dolaze na ovaj svijet, pa su jedni na pragovima svojih kuća ostavljali hranu, a drugi su postavljali izdubljene repe, cikle ili krumpir s upaljenom svijećom, kako bi uplašili griješne duše, a dobre pronašle put kući. Bundeva je tek u 16. stoljeću postala popularna za dubljenje, najprije u Americi, a zatim i u ostatku svijeta.