ČITATELJI AUTORI

Neočekivan obrat

  • Autor: tportal.hr
  • Zadnja izmjena 10.06.2009 14:31
  • Objavljeno 09.06.2009 u 13:00
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Kada sam krenula u srednju školu, moj život se okrenuo naopačke...

Budući da sam završila osmi razred s odličnim uspjehom, za nagradu sam dobila ljetovanje s prijateljicama u kampu u Zaostrogu. Dva mjeseca prije početka školske godine dobila sam dvije vijesti, jednu dobru i jednu lošu. Dobra je bila da su me primili u srednju u koju sam odmalena željela ići, a loša je bila da mi se roditelji rastaju. Nakon tjedan dana, kada sam se vratila iz kampa, umjesto da zagrlim mamu i tatu, samo sam se izderala na njih i skresala im u lice sve i svašta. Ostala sam kod tate, a mamu sam posjećivala svaki dan. Krenula sam u srednju. Putem sam razmišljala o prijateljima i prijateljicama koje ću vidjeti, ali čim sam ušla u razred i vidjela da nikog ne poznajem, palo mi je raspoloženje. Iako je bilo prošlo već dva mjeseca, još se uvijek nisam slagala ni sa kim. Kao šlag na tortu, cijela škola je mislila da sam čudakinja, a tako sam se i osjećala.

Jedne subote kad smo dečko i ja iz kina došli k meni doma, počeli smo se svađati. Izvrijeđali smo se i glupan me ostavio. Plakala sam dan i noć. Ocjene su mi se pogoršale, roditelji rastali, dečko me ostavio, svi me smatraju čudakinjom, nemam prijatelje... Svaki dan sam mislila o tome i kako je život grozan, svaku noć bih plakala za starim danima kad sam večerala zajedno i s mamom i s tatom, kada sam bila u kazni jer bih ostala vani dokasna s prijateljima, kad sam bila ponosna na ocjene i kad bi me dečko nježno poljubio. Nisam mogla vratiti tu sreću, a ni te dane. Odustala sam od klavira, a i od tenisa. Nisam imala ništa što bi me potaknulo da nastavim život. Napisala sam oproštajno pismo. I netko je pozvonio na vrata. Bila sam sama doma i uplašila sam se da bi to mogla biti mama ili pak tata pa sam pismo bacila u peć. Otvorila sam i ispred vrata me dočekao dečko iz razreda, Marko.

'Bok! Uđi!' s lica mi nije silazio osmijeh jer mi se Marko sviđao, samo što sam ja bila poznata 'čudakinja', a on popularni dečko u školi. 'Što ti radiš ovdje?' upitala sam ga.

'Pa, primijetio sam da smo susjedi, a da to nismo ni znali pa sam te odlučio posjetiti', rekao je.

'Mene, poznatu čudakinju?!'

'Ti uopće nisi čudakinja. Oči su ti ispunjene tugom i sjetom i mislim da ti se nešto dogodilo. Siguran sam da bi inače bila najcool i najzabavnija cura u školi.'

'U pravu si, dogodilo mi se mnogo toga i ne bi vjerovao, ali upravo si mi spasio život.'

Nakon što sam mu sve ispričala i objasnila, pozvao me na kolače i na sok. Dogovorili smo se da odem kod psihologinje u školi i da popričamo. Tako sam i učinila i mogu vam reći da se puno bolje osjećam. Marko i ja smo svaku večer zajedno učili i ocjene su mi se popravile, dapače, postigla sam stari uspijeh. Više me nisu gledali kao čudakinju, već kao prijateljicu ili možda curu. Samopouzdanje mi se popravilo, a i obiteljski život. Mama i tata su bili u, recimo, dobrim odnosima i donekle smo bili obitelj. Opet sam osjećala staru sreću i stare dane te s veseljem iščekivala novi dan, a sve sam to mogla zahvaliti najboljem prijatelju na svijetu koji mi je pomogao i da nije bilo njega sada vjerojatno ne bih bila živa, a ni sretnija nego prije. Oh, pa da, Marko i ja nismo više samo prijatelji, shvaćate?

Želite li nam i vi poslati neki tekst s porukom ili jednostavno želite podijeliti s čitateljima neko vlastito iskustvo, slobodno nam pišite na mail: tekstovi@t-com.hr.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi