Za Aurelie Bredin, privlačnu vlasnicu šarmantnog pariškog restorana , dan je počeo kao i svaki drugi. Sve dok nije shvatila da se probudila u – praznom stanu. Sama. Slomljena srca, Aurelie tumara pariškim ulicama i pronalazi utočište u malenoj knjižari. U rukama joj se nađe roman Osmijeh žene nepoznatoga engleskog autora. Prava zavrzlama nastaje kad Aurelie počne čitati knjigu i shvati kako se u romanu spominje njezin restoran i... ona!
Polaskana time, ali i silno znatiželjna, pod svaku cijenu želi upoznati pisca. Jedina osoba koja ga poznaje urednik je knjige koji čini sve kako bi se uporna Parižanka konačno našla s piscem. Ili baš i ne?Romantična ljubavna priča bez premca – knjiga koja će vam vratiti vjeru u pravu ljubav.
'Osmijeh žene' autora Nicolasa Barreaua svjetski je bestseler preveden na 34 jezika, kod nas objavljen u izdanju Fokus komunikacija
Ulomak iz knjige
Za Francuze je čekanje u redu također nepoznanica, a i o vremenu se ne govori. Zašto i bi? Postoji toliko zanimljivijih stvari. Tabui ovdje kao da ne postoje. Oni žele znati zašto on, kao jedan tridesetogodišnjak, još nema djece. (“Stvarno, ni jedno? Zar ni jedno? Zero?”)
Žele znati što misli o politici Amerikanaca prema Afganistanu, o radu djece u Indiji, jesu li umjetnički predmeti od konoplje ili stiropora Vladimira Wroschta u galeriji La Borg très hexagonale (on ne poznaje ni galeriju, ni značenje riječi ‘heksagonalan’), je li zadovoljan svojim seksualnim životom i kakav je njegov stav o tome kada si žene boje stidne dlake. A on je engleski gospodin, koji ne voli previše govoriti.
I odjedanput mora raspravljati o svemu. I to na svim mogućim i nemogućim mjestima. U tvrtki, u kafiću, u dizalu (četiri kata dovoljna su za živahnu, načelnu raspravu o paleži automobila u pariškim predgrađima), u wc‑u za muškarce ( je li globalizacija dobra ili loša stvar) i, naravno, u taksiju, jer francuski taksisti, za razliku od kolega u Londonu, o svemu imaju mišljenje koje i izražavaju, a putniku nije dopušteno šutke promišljati iza stakla.
On mora nešto reći! Na koncu se Englez nosi s tim uz pomoć britanskog humora. I kada se nakon nekih zabluda i pomutnji preko ušiju zaljubljuje u Sophie, izazovnu i malčice mušičavu djevojku, to predstavlja sudar britanske suzdržljivosti i francuske složenosti, i ponajprije dovodi do mnogih nesporazuma i zapleta. Na kraju sve završava prekrasnim Entende cordiale.
I ako već ne u jednom miniju, a onda u malenu francuskom restoranu Le Temps des Cerises. S crveno‑bijelim kariranim stolnjacima. U Ulici Princesse. U mojem restoranu! U to nema nikakve sumnje. Zatvorila sam knjigu. Bilo je šest ujutro i ponovo sam povjerovala da je ljubav moguća. Već sam pročitala 320 stranica i nisam ni najmanje bila umorna.
Ovaj roman bio je kao nekakav živahan izlet u neki drugi svijet – i taj mi je svijet djelovao jako poznato. Mora da je Englez
jednom već bio u restoranu kada ga je uspio tako točno opisati, a nije jedan od onih o kojem piše u bilo kojem vodiču
kao primjerice o La Coupole ili o taverni Lipp. Pritom, junakinja romana opisana je tako da izgleda poput mene – od u detalje opisane nježne tamnozelene svilene haljine koja još visi u mome ormaru, do velike ovalne biserne ogrlice koju sam dobila za osamnaesti rođendan. To je bila ili nevjerojatna slučajnost, ili je taj muškarac vidio ženu o kojoj piše.
