Ipak, u časopisu Psychology Today izašli su rezultati istraživanja koje je trajalo godinama i bavilo se upravo tom problematikom – je li biti jedinac zaista toliko strašno kako mnogi (nepravedno) misle. Odgovor je – NE!

Dr. Toni Fablo pratio je 115 djece u razdoblju od dvadesetih pa do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Zaključak je sljedeći: jedinci se jednako dobro, možda čak i bolje adaptiraju, inteligentni su te postižu jednake rezultate u životu kao i osobe koje su imale braću i sestre. Osim toga, jedinci su često i bolji u školi, imaju bolje razvijen rječnik te su u boljim i bliskijim odnosima sa svojim roditeljima.

Također, pokazalo se i da roditelji sve češće svojim jedincima pokazuju da nisu centar svijeta, što se kasnije pokaže korisnim. Primjerice, ne kupuju im sve što požele (mada mnogi misle da se događa upravo suprotno), s vremena na vrijeme smanjuju količinu pozornosti koju im poklanjaju te se više trude organizirati njihovo druženje s drugom djecom.

S druge strane, iako imati brata ili sestru ima svoje prednosti, pokazalo se da roditelji obično znatno više pažnje poklanjaju mlađem djetetu te se starija često moraju boriti za roditeljsku naklonost, što kod nekih izaziva duboke traume. Nadalje, često stariji brat ili sestra maltretiraju mlađe što također ostavlja trag. Nerijetko takvo ponašanje ponavljaju kada odrastu, u poslu i ljubavi, te sve shvaćaju kao natjecanje i priliku da se dokažu da su bolji.