Filozofija Mirne Radojičić je jednostavna: bez terora savršenstva, bez strogih rasporeda i bez grižnje savjesti. Umjesto sterilnih teretana, žene vodi u šume, na zagrebačke stube, u berbe mandarina i šparoga, na bicikliranje Likom ili učenje narodnih plesova - uvijek uz dobru hranu, čašu vina, domaće kobasice i ljekovit smijeh do suza.

Na njezinim izletima brišu se sve društvene uloge: nema majki, šefica, supruga ni beskonačnih popisa obaveza; ostaje samo grupa žena koje, kako sama kaže, funkcioniraju poput zaigranih desetogodišnjakinja puštenih s lanca. U iskrenom i energičnom razgovoru za tportal, Mirna nam je otkrila kako izgleda to kad žene 'vrati na tvorničke postavke', zašto ruši mit o tome da je žena ženi vuk i što se točno dogodi u grupi kada potpune strankinje zajedno osvoje vrh brda.

Što je bio onaj prijelomni trenutak u kojem ste shvatili da vam postojeća rutina više nije dovoljna i da želite stvoriti prostor i za druge žene?

Nakon 18 godina rada u školi odlučila sam se zahvaliti sustavu, shvativši da me njegovi okviri sve više guše. Za odlazak sa sigurnog posla trebalo je puno hrabrosti i, rekla bih, određena doza ludosti. Glavno pitanje koje mi se tada nametalo bilo je: tko će sa mnom hodati po šumi? Tko će uopće shvatiti taj koncept?

Cijeli život sam u fitnesu i već neko vrijeme ne sviđa mi se smjer u kojem je krenuo. Živimo u okvirima – brojimo korake, kalorije, sate sna, minute aktivnosti… A negdje putem zaboravili smo živjeti. Nije to život. Zato sam odlučila komunicirati na drugačiji način: prvo se životno aktiviraj, a onda uz to treniraj dva, tri puta tjedno. Jer koja je korist od tri sata treninga tjedno ako ostalih 165 sati provedeš sjedeći u uredu ili ležeći na kauču? Danas smo bombardirani informacijama o tome što sve naše tijelo 'mora' imati. Moraš biti mobilna. Pa malo pilatesa za stabilniji trup i ljepše držanje. Kardio za funkcionalne sposobnosti. I, naravno, sveti gral – vježbe snage. Prosječna osoba zbog svega toga vrlo brzo odustane.

Kako onda izgleda vaša alternativa tom teroru savršenstva i strogih rasporeda?

Moja ideja je jednostavnija. Male, održive životne promjene koje ne traže savršenstvo, strukturu ni raspored. Promjene koje, ponavljane dovoljno dugo i dovoljno često, postaju dio našeg života. Više hodanja. Više kretanja u danu. Manje sjedenja. Više vremena u prirodi. Više igre, spontanosti i aktivnosti koje volimo. A onda, uz sve to, dva, tri kvalitetna treninga tjedno. Ne želim stvarati žene koje će savršeno odraditi trening, a onda ostatak dana provesti sjedeći. Želim stvarati žene koje žive aktivno, treniraju pametno i imaju dovoljno energije za život koji su odabrale. Jer cilj nije samo lijepo izgledati. Cilj je biti zdrava, funkcionalna, snažna i optimistična žena – puna životne i radne energije. I upravo tome želim posvetiti svoj novi put.

Zagreb kao nepresušna inspiracija

Kako birate rute, lokacije i radionice – vodite li se više intuicijom i onim što vama osobno treba ili osluškujete skrivene želje svoje zajednice?

U početku sam sve birala prema vlastitom osjećaju, jednostavnosti organizacije i, naravno, ljubavi prema određenoj lokaciji ili temi. Smatram da smo najbolji tamo gdje nešto najviše volimo. Za mene je to Zagreb - nepresušna inspiracija sa svojim različitim lokalitetima. Od Medvednice, preko nasipa i Jaruna, pa sve do centra grada sa svim njegovim stepenicama, usponima i skrivenim prolazima. Sve to može biti odličan poligon za aktivniji život samo ako na grad počnemo gledati malo drugačije.

S vremenom, kako je zajednica rasla, počele su se mijenjati i moje ideje. Žene koje su dolazile postale su mi jedan od najvažnijih izvora inspiracije. Njihova pitanja, svakodnevni problemi, navike, nedoumice i ono s čime se susreću u stvarnom životu često su postajali teme novih radionica. Nije mi cilj pričati o onome što dobro zvuči na papiru nego o onome što ženama stvarno treba. I jako bitno - ne mislim da sve znam. Dovodim ljude koji su vrhunski stručnjaci u tom području, a sebe ostavljam za edukaciju i animaciju tjelesnog kretanja. Ponekad je tema nastala iz jednog pitanja nakon treninga, ponekad iz razgovora u šetnji, a ponekad iz onoga što sam primijetila kod žena koje su dolazile. Tako su radionice počele dobivati svoj prirodan smjer – iz stvarnog života, a ne iz unaprijed zadanog programa.

Posebna priča su vaši dvodnevni izleti koji se rasprodaju u trenu. Kako ih osmišljavate? Čini se da tu ima puno više od samog planinarenja i brojenja kilometara?

Posebno mjesto u cijeloj priči imaju dvodnevni izleti. Nisam ih zamišljala kao klasična putovanja na kojima ćemo samo 'odraditi' određeni broj kilometara ili uspona. Htjela sam stvarati iskustva koja spajaju aktivnost, tradiciju, druženje i hedonizam. Zato su nastali kreativni izleti koji nas vode izvan uobičajenih turističkih ruta. Nekad ćemo brati mandarine ili masline i upoznati lokalne običaje, nekad učiti narodne plesove, nekad biciklirati Likom i otkrivati njezine krajolike na dva kotača. A između svega toga – dobra hrana, lokalni proizvodi, vino, razgovori, smijeh i vrijeme za uživanje. Zajednica ne prati moj program, ona ga sa mnom stvara.

'Obično smo glasne, cerekamo se, pričamo o svemu'

Što to šuma, planina, rijeka ili vatra mogu učiniti za žensku psihu, a što gradski asfalt ili kava u kafiću nikada ne mogu postići?

O ovome bih mogla pričati danima. Priroda nas usporava. Manje je podražaja, manje buke i manje potrebe da stalno nešto pratimo, odgovaramo i stižemo. Ulaskom u šumu ili boravkom uz rijeku ponovno uključujemo osjetila koja u gradskoj vrevi i ubrzanom životu često zanemarujemo. Boravak u prirodi gotovo je uvijek povezan s kretanjem. A kretanje ima nevjerojatan učinak na naše tjelesno i mentalno zdravlje. Nekad je to samo hodanje, bez velikih ambicija i bez potrebe da išta odradimo.

A postoji još nešto što mi je važno. Kada uđemo u šumu, na neko vrijeme ostavljamo po strani sve uloge koje nam je život namijenio. Nismo mame, supruge, kćeri, zaposlenice, šefice, organizatorice… Samo smo grupa žena koja hoda, razgovara i druži se. Možda vam sada to zvuči ovako: ulazimo u šumu, duboko dišemo, kontempliramo u prirodi i tu i tamo razmijenimo koju podržavajuću riječ. Ni približno! Obično smo glasne, cerekamo se, razgovaramo o svemu i svačemu, usput riješimo pola životnih problema i, naravno, na cilju popijemo rakiju i degustiramo sir ili kobasicu koju redovito neka od nas donese. Jer i to je život, zar ne?

Vaš profil govori o 'ženskoj energiji u pokretu'. Kako biste vlastitim riječima opisali tu energiju – je li taj pokret primarno fizički te se primarno gleda kroz korake i kilometre ili je prije svega unutarnji i emotivni?

Moja prva i vječna inspiracija su moje prijateljice. Imam ih iz svih životnih faza. Neke su tu cijeli život, neke tek nekoliko godina. Ali ono najvažnije - tu su. Bile su tu i na početku ove priče. Dale su mi onaj prvi poguranac, a i sada su sigurna luka. S njima često putujem, idem na izlete, hodam, smijem se, istražujem nova mjesta i radim one male stvari koje na kraju ispadnu velike uspomene. I znala sam da ću jednog dana tu energiju nudit drugim ženama. Jer znam da nisu sve imale sreću zadržati svoje ljude oko sebe. Život nas razdvoji, preselimo se, promijene se okolnosti, dođu djeca, posao, obaveze… Trebalo mi je dosta godina da shvatim kolike smo mi žene kraljice. Pritom ne želim ni na koji način diskreditirati muškarce. Ni približno. Samo sam se umorila od toga da stalno moram opravdavati činjenicu da dižem žene u nebo. Ženska energija, kada je dobro kanalizirana, pravo je malo čudo. A što pod tim zapravo mislim, najbolje ću opisati jednom scenom:

Zamislite deset djevojčica od desetak godina. Hodaju šumom, smiju se, igraju lovice. Ugledaju nešto zanimljivo pa se došaptavaju. Dogodi se nešto smiješno i od te situacije naprave spektakl. Jedna kaže nešto, druga nadoda, treća se počne smijati i u roku od nekoliko sekundi cijela grupa je u svom filmu. Eto, to su moje žene kada proradi njihova energija: zaigrane, glasne, znatiželjne, spontane i potpuno neopterećene životom i okolinom. Barem kada smo zajedno. Meni je ta sloboda najvažnija. Rekla bih da je ženska energija kombinacija apsolutno svega, baš kako i ime ove zajednice govori: COCO - otmjena, svoja i pomalo vrckasta. SHE - energija oslobođena svih 'moranja' i očekivanja.

'Kad namiriš sebe i svoje potrebe, i tvojoj okolini je ljepše'

Mnogim je ženama danas nevjerojatno teško izdvojiti cijeli vikend samo za sebe bez grižnje savjesti zbog obaveza prema obitelji, djeci ili poslu. Kako ih ohrabrujete da naprave taj prvi korak i stave sebe na prvo mjesto?

Ovo je jako važno pitanje. Pronašla sam način da se sve događa postupno. Prvo dio njih dođe na kratka aktivna druženja koja sam nazvala coco Energy snack; to ne traje dulje od dva i pol sata. I tu smo imale raznorazne strategije za dolazak. Ali su došle. I dolaze i dalje. Razmišljam o tome koliko smo toga mi žene sklone natovariti si na leđa. I često, dok su djeca mala, stvarno jesmo same sebi na zadnjem mjestu. Teško je izaći iz te uloge. Ono što zaključujem nakon svih ovih druženja i aktivnosti: vrijeme samo za nas treba nam više od ičega. I nismo sebične ako si ga priuštimo nekoliko sati u tjednu. Jer kad namiriš sebe i svoje potrebe, i tvojoj okolini je ljepše.

Naravno, neke od njih nikada neće otići na vikend. I to je sasvim ok. Meni je bitna promjena koju vidim. A ona je doslovno trenutna. Zna se dogoditi da mi dođe cura; ozbiljna je, obješeni obrazi, gleda u pod. Često je dofura frendica koja joj nije rekla kamo ide. I kreće promjena ličnog opisa. Smijeh, energija, pozitiva. To mi je najveća nagrada.

Što se dogodi u grupi kada se na istom mjestu nađe desetak žena koje se dotad nikada nisu vidjele? Kako izgleda ta 'alkemija' zbog koje se potpune strankinje u svega nekoliko sati pretvaraju u blisku, povezanu zajednicu?

Iskreno, svaki put se iznenadim. Taman kad pomislim: e, ova grupa bila je top, sljedeća bude level up. I tako iz aktivnosti u aktivnost. Da se razumijemo, sada već imam žene koje su redovite na šetnjama. Neke se već dobro znaju. No veseli me činjenica da na svakom susretu imam barem četiri nove. I one se vrate. Kako izgleda alkemija? Krenemo hodati. Pa dođe brdo. Pa jedna kaže neku neprimjerenu riječ. Pa se druge krenu smijati. Pa barem dvije moraju na WC. A do vrha imamo još barem 10 sličnih situacija. Za kvalitetnu priču ne treba ti puno; priroda, aktivnost i ljudi. Možda malo moje lude energijice. I pustiš da se dogodi.

'Ona žena je ženi vuk kod mene ne drži vodu'

Još uvijek se često može čuti onaj stereotip da su čisto ženska društva komplicirana, naporna ili puna rivalstva. Što vaša iskustva s terena kažu o tome, zašto je ženska podrška zapravo najjača kad se makne natjecanje?

Na ovo je teško odgovoriti. Nikad nisam voljela konstatacije, nema toga kod mene. Mislim da sam sretna osoba, jer u životu se nisam blisko susrela sa zavidnim, zločestim ženama. Niti smatram da sam ja bila takva prema ikome. Pa je tu valjda ona stara aktualna: kako zračiš, tako privlačiš. Želim napomenuti da smo prekratko u interakciji da bi se dogodio neki konflikt ili drama. U prelijepom smo okruženju. I, najbitnije, žene su svojom voljom tamo. Priznat ću: špijuniram ih u razgovorima u šumi. Neke se stvarno jesu povezale i jedna drugoj pomogle riješiti neki tekući problem. I vrlo otvoreno razgovaraju o tome i nude pomoć. Tako da ona žena je ženi vuk kod mene ne drži vodu.

Kažu da je nakon tridesete ili četrdesete godine gotovo nemoguće steći nove prave prijatelje. Rađaju li se na ovim izletima ona iskrena prijateljstva koja se nastave i kad se vratite u grad?

Ne bih baš rekla da se radi o prijateljstvima, više kvalitetnim poznanstvima. Dvodnevni izleti posebna su priča i najveći izazov za mene kao organizatora. Jer okupiti 10 žena i ne imati kamo pobjeći ako stvari krenu po zlu velika je hrabrost. (smijeh) Šalim se. Znate kako gledam na to? Najveća povezanost javlja se kod ljudi koji su zajedno prošli neko iskustvo. Moja misija je da to iskustvo bude pozitivno. Recimo - berba mandarina, hike od 11 kilometara i branje šparoga, učenje drmeša u staroj slavonskoj kući itd. Ima tu znoja, žuljeva, umora. Ali više od toga ima smijeha, upornosti i kvalitetnih priča. Zajedništva. I dobre klope za kraj, koju ne moramo raditi mi, jer uvijek se počastimo u finim konobama. To je recept za uspjeh. Kad se vratiš s takvog ispunjenog vikenda i prođeš to iskustvo sa 'suborkinjama', neminovno ti one postaju netko tko je to 'preživio' s tobom. I tu nastaje ta energija.

Odajete dojam vrlo smirene i staložene osobe. Kako u praksi balansirate potrebu za mirom, tišinom i introspekcijom s dinamičnim aktivnostima, smijehom i zabavom?

Ako sam takav dojam ostavila na profilu cocoSHE na Instagramu, onda se nisam dobro predstavila. (smijeh) Oduvijek sam imala crve u guzici. Iskreno, i sada me teško pratiti. Pogotovo sada, kada sam dopustila da se demoni razmašu. Samo radi ono što voliš i nećeš morati raditi nijednog dana u životu. Uživam u igri, tjelesnoj aktivnosti, upoznavanju drugih ljudi. Obožavam glazbu i ples. Ljudi me pune, a ne troše. Ipak, dođu ti trenuci u kojima mi treba mali odmak; to je najčešće šuma, neko obiteljsko putovanje, odlazak nekamo s klincima, večera s mužem. Moja sigurna zona je obitelj, koja isto tako stoički podnosi promjene što ih nije izabrala, a mama ih je odlučila napraviti.

Ljudi su stvoreni za kretanje i druženje

Okupljanje i vođenje ljudi, pogotovo kada je riječ o dubokom emotivnom radu, traži ogromno davanje energije. Kako sami punite svoje baterije i vraćate se u ravnotežu nakon što se svi vrate svojim kućama?

Ne smatram se osobom koja se puno troši u radu s ljudima. Trošim se s ljudima koji ne žele raditi sa mnom. Ali od takvih odlazim ili se potrudim da mi više ne dođu. Klasična razmjena energije. Da, ima dana u kojima cure svu svoju frustraciju i probleme tekućeg dana prenesu na mene, ali naučila sam to otpustiti. Ova moja cocoSHE priča nema puno teorije. Dođeš, popneš se na to brdo, otplešeš taj ples, othodaš taj nasip. Tijelo i um rade za tebe.

Postoji jedna stvar koja se nikad neće promijeniti koliko god daleko otišli s tehnologijom: ljudi su stvoreni za kretanje i druženje. Svakodnevno. Problemi nastaju kada im to oduzmeš. Ja vraćam žene na tvorničke postavke. Potpuno bezbolno. I za mene i za njih.

Da morate izdvojiti samo jednu spoznaju ili savjet za ženu koja ovaj intervju čita premorena, zarobljena u rutini i neprekidnom popisu obaveza, što biste joj poručili?

Ako si nad nečim zastala, vrijedno je tvoje pažnje. Ako pomisliš: ovo bih mogla probati - probaj. Jer, iako zvuči kao floskula, život je samo jedan i glupo je ne probati. Promjena nastane kad počneš djelovati. U našem slučaju, to je kad se pojaviš na nekoj cocoSHE aktivnosti. Dakle, samo kreni. Ostalo prepusti meni i energiji zajednice.