Pas koji odjednom ne reagira na svoje ime, noću bez cilja hoda po stanu ili ne prepoznaje ukućane možda nije samo ‘ostario’. To mogu biti znakovi pseće demencije, bolesti koja je sve češća što je pas stariji. Lijeka za nju nema, ali ako se prepozna na vrijeme, njezino se napredovanje može usporiti.
Ono što se kolokvijalno naziva psećim Alzheimerom stručno se zove sindrom kognitivne disfunkcije pasa (CCDS). Bolest nastaje zbog promjena u mozgu. U frontalnom režnju, koji upravlja pamćenjem i učenjem, nakupljaju se abnormalni proteini, takozvani amiloidni plakovi, a živčane stanice propadaju. Kad se promjene prošire na druge dijelove mozga, pas počinje gubiti i osjećaj za prostor.
Rizik raste s godinama. Prema podacima koje navodi Purina, demencija se javlja kod oko 3,4 posto pasa u dobi od osam do deset godina. Među psima starijima od 14 godina taj udio iznosi čak 41 posto.
Od sitnih promjena do potpune dezorijentacije
Bolest napreduje postupno, pa je vlasnici na početku lako previde. U ranoj fazi pas se obično tek nešto manje druži s ukućanima i drugim ljubimcima. U srednjoj fazi simptomi postaju očitiji: počne obavljati nuždu u kući ili se zna izgubiti u poznatom prostoru. U teškoj je fazi gotovo stalno dezorijentiran. Može lajati bez vidljivog razloga, noću hodati u krug ili se ne odazivati na ime.
Na bolest mogu upućivati i zaglavljivanje iza namještaja, neprepoznavanje poznatih ljudi i životinja, zaboravljanje naučenih naredbi te pojačana tjeskoba. Česta je i promjena ritma spavanja: pas danju spava više, a noću manje. Vlasnicima zato često nije prvi znak zaboravljanje nego pas koji noću cvili, dahće i budi cijelu kuću.
Istraživanja pokazuju da simptomi mogu prijeći iz blagih u umjerene za oko šest mjeseci. To je znatno brže nego kod Alzheimerove bolesti u ljudi, a jedno od mogućih objašnjenja jest to što psi brže stare. Ipak, bolest kod svakog psa napreduje svojim tempom.
Veterinari su prvi put dobili smjernice za dijagnozu
Jedinstvenog testa za pseću demenciju nema. Veterinar procjenu donosi na temelju simptoma, pregleda i povijesti bolesti, a prije toga mora isključiti druge bolesti koje se mogu očitovati slično. Krajem 2025. međunarodna skupina stručnjaka objavila je u časopisu JAVMA prve smjernice za dijagnozu i praćenje ove bolesti. Stručnjaci preporučuju da se psima od otprilike sedme godine kognitivne promjene redovito prate upitnicima.
Vlasnici mogu pomoći tako da bilježe što primjećuju: gubi li se pas u kući ili dvorištu, šeta li noću, je li povučeniji, tjeskobniji ili slabije reagira na zvukove i podražaje. Takav popis veterinaru može olakšati procjenu.
Što vlasnik može učiniti
Iako se bolest ne može izliječiti, rano liječenje može usporiti njezino napredovanje. Važnu ulogu ima prehrana. Hrana za starije pse prilagođena je potrebama njihova tijela i mozga, a često se spominju srednjelančani trigliceridi (MCT), koji mozgu daju alternativni izvor energije. Prema istraživanjima Purinina instituta, stariji psi koji su ih dobivali u prehrani već su nakon dva tjedna bolje rješavali zadatke pamćenja i učenja.
Ponekad se preporučuju i dodaci prehrani s antioksidansima, MCT-om ili DHA masnom kiselinom, a postoje i lijekovi koji mogu ublažiti simptome. O svemu tome treba se dogovoriti s veterinarom. Mogu pomoći i fizikalna terapija, masaža, akupunktura i lagano kretanje poput plivanja.
Velik dio posla ipak pada na vlasnike. Psu treba dovoljno kretanja i mentalne stimulacije tijekom dana te stalan raspored hrane i spavanja. Podloške za nuždu postavite na mjesta na kojima mu se nezgode najčešće događaju. Zatvorite dijelove kuće u kojima bi se mogao zaglaviti, a noćna svjetla pomoći će mu da se lakše snalazi u mraku. Najvažnije je ne ljutiti se na psa zbog takvog ponašanja, jer to može dodatno pojačati njegovu tjeskobu.